Don Marin Batur primijetio je pitanje o kojemu je pisala Hrvatska katolička mreža ‘Pamti li svećenik grijehe s ispovijedi’. Ističe da je ovo pitanje krivo postavljeno te da na ovaj način uopće ne treba razmišljati. “Krivo je s ovime opterećivati svoju savjest”, piše don Marin i nastavlja:

“Prvo, svećenik je zapravo sretan kada ljudi na ispovijedi govore o svojim grijesima. Svećenik je sretan kada netko pred Boga donese sve ono što sije smrt u njegovoj duši. Ispovijed je zbog toga i ustanovljena.

Drugo, prema samom božanskom pravu ne postoji oprost od obveze apsolutnog čuvanja znanja o grijesima koje svećenik sazna u ispovijedi. Svećenik neće odati grijeh i pokornika pa ako treba u zatvor ići ili čak krv svoju proliti! O tome trebaju voditi računa političari kojima pada napamet regulirati ovaj posebni odnos između Boga i grešnika. Svećenik se čak može i zakleti da netko nije rekao to i to na ispovijedi, iako zna da jest”, ističe svećenik Zadarske nadbiskupije.

Don Marin Batur piše da ono što svećenik na ispovijedi najviše pamti jesu ljudi koji dolaze i govore da nemaju grijeha, da su svima u miru, da pomognu komu mogu, da se Bogu mole i da su super divni i krasni ljudi i naglašava: “Takvim stvarima nije mjesto u ispovijedi i jedino one mogu izbaciti svećenika iz takta. Takvo ponašanje vjernika protivno je samoj naravi ispovijedi koja ne služi tome da u toj prigodi o sebi govorimo pozitivne stvari. Isto tako Ispovijed ne služi ni za rješavanje obiteljskih problema ni za jadanje zbog bilo kojeg drugog problema. Sve to svećenik poštuje i tolerira, ali ispovijed služi za praštanje grijeha. Po odrješenju svećenika grešnici dobivaju od Boga oproštenje grijeha.”

“Svi smo mi ljudi iste naravi, istih problema, mana i grijeha”, piše don Marin i dodaje: “Sve ono što vjernici u ispovijedi iznose za svećenika je rutina. Svećenik zna da djeluje ‘u osobi Isusa Krista’ i da vjernici zapravo pred Boga dolaze, a ne pred svećenika koji je samo posrednik. Svećenik se ne zamara s time što ljudi govore na ispovijedi i ne promatra ljude kroz prizmu njihovih grijeha jer je i sam svjestan vlastitih. Na ispovijedi svećenik sasluša i ljude čiji su grijesi daleko manji od svećenikovih. Na koncu, i svećenik je taj koji ide na ispovijed.”

Don Marin zaključuje da je česta i kvalitetna ispovijed temelj autentične i čvrste duhovnosti: “Bez dobre ispovijedi ne može biti dobrog odnosa s Bogom. Zato je svećenik sretan kada na ispovijedi čuje da ljudi iznose sve što ih je od Boga udaljilo. Budući da je svećenik sretan kada ljude privodi Bogu onda je pitanje ‘pamćenja grijeha’ očito suvišno ako to svećeniku uopće nije bitno kao ni Bogu koji te grijehe bezuvjetno oprašta.”