Don Josip nikada ne miruje, reći će oni koji ga poznaju, život mu je prepun inicijativa, inovacija i davanja. Ljeto upravo provodi u Rijeci gdje je organizirao ljetnu školu latinskog jezika. Ovaj svećenik je pastirski uzor vjere, nade, ljubavi i odnosom prema svome križu iz kojeg su mnogi učili i danas uče. Naime, obolio je od dijabetesa, izgubio vid, a pred četiri godine mu je amputirana noga, no to ga nije usporilo. Kroz tešku bolest prolazi zaraznom nadom i vedrinom.

Don Josipe, u vrlo aktivnom i zahtjevnom tempu života oboljeli ste od dijabetesa, kad i kako se to dogodilo?

Dogodilo se to dok sam radio u Rijeci kao profesor grčkog i latinskog jezika i radio s mladima, u tom periodu, 2000. godine mi je preminuo otac i tu se razvio dijabetes. Kao i svi kad tek dobiju dijagnozu, krenuo sam s redovitom brigom, terapijom, ali nakon nekoliko mjeseci zanemario sam toliku brigu. Jednostavno nisam htio da me ta bolest sputava u mome radu s mladima i za mlade. Ljudi kažu da se treba paziti da bi mogao duže raditi i to je istina, samo pitanje je tko može, ja jednostavno to nisam mogao.

Niste ozbiljno shvatili Vašu bolest?

Mogu reći da sam bio poprilično neozbiljan u odnosu prema toj bolesti, ali sam uvijek bio vođen mišlju da smo na ovome svijetu ovako i onako ograničeni pa je važno da makar nešto uspijemo napraviti. Ako ćemo gledati samo na sebe, na svoje muke i teškoće jednostavno ćemo se zaustaviti i okrenuti se sami prema sebi, a tako se u životu ne postiže ništa.

Ja sam salezijanac, zna se što mi je na prvom mjestu – rad s mladima. Očito sam primijetio da kad bih pazio samo na bolest nisam ništa uspijevao napraviti i odlučio sam da tako ne želim. Ne mislim da mi je taj potez herojska vrlina, možda linija manjeg otpora u mom načinu života. Briga o zdravlju je važna, ali ne smije biti panična.

Prva od ozbiljnih posljedica vaše bolesti je bila sljepoća, kakvo je za vas bilo to iskustvo?

Bio sam potpuno slijep na jedno oko osam mjeseci, a kasnije sam oslijepio na oba oka. Moram reći da se nikada nisam bojao, možda zbog toga što je moja mama, isto uslijed dijabetesa oslijepila. Predosjećao sam da bi se to moglo i meni dogoditi. Sjećam se da sam brojao stepenice ispred kuće i prelazio ih zatvorenih očiju misleći na to iskustvo i predosjećajući da bi mi se to moglo dogoditi.

Iskustvo sljepoće je bilo teško, sve ono na što navikneš i što voliš ne možeš više raditi. Primjerice, ja nisam mogao čitati. No, ubrzo sam otkrio dobre radio emisije i Bibliju za slabovidne i slijepe, to mi je jako pomoglo, osobito u radu s mladima. Čovjek i od neprilika može stvoriti priliku koju može iskoristiti.

Don Josip Krpić / Foto: s. M. Benedikta Krapić

Zapravo u svemu ste našli neki smisao i novu priliku?

Ja nisam znao do kad će trajati ta sljepoća, rekao sam: „U redu Gospodine, ako ne mogu ništa drugo raditi uvijek mogu ispovijedati.“. U to sam vrijeme intenzivno ispovijedao vjernike. Bio sam svjestan da ja nisam gospodar svoga zdravlja.

Danas vidite. Kako ste progledali?

Progledao sam nakon operacije i liječenja. Ipak, ja sam to doživio kao čudo jer se moj vid poboljšao u jednom danu. Preko toga mi je Gospodin progovorio da se nemam čega bojati. Naime, nakon operacije očiju vidio sam duplu sliku. Rekao sam: „ Gospodine ja bih ti htio služiti pa daj da ja ipak vidim normalno, s dva oka, da mogu voziti auto, biti aktivan, učiniti sve što je potrebno.“ Jednog dana u kolovozu odjednom sam progledao normalno, bez duple slike. Gospodin mi je pokazao da je sve moguće. No, onda je započeo proces u kojem sam ostao bez noge i opet nisam mogao voziti auto i činiti što sam želio. Moram reći da nisam očajavao. Doživio sam slijepilo, ostao sam bez noge, no na kraju sam amputacijom više dobio nego izgubio.

Kako to mislite?

Ja sam jako introvertiran tip osobe, a od mene se kao od svećenika uvijek očekivalo da ću ja prvi pristupiti nekome. Učiniti taj prvi korak bio mi je veliki problem, a poslije sve ide. No, sad kad sam ostao bez noge ljudi su počeli pristupati meni. Sada ljudi sve dolaze pitati mene, a ja se onda razvežem, govorim i ne mogu stati.

Drugo dobro u amputaciji je što sam vidio koliko je čovjek krhak. Shvatio sam da od mene ne ovisi ništa, a da opet kroz svoju bolest i svoje nedostatke čovjek može mnogo toga učiniti. Shvatio sam da Gospodin ima neke planove s nama i da se mi samo trebamo prepustiti Njemu.

Shvatio sam i da bih mogao biti prosjak. Naime, dogodilo mi se da sam u kolicima ispred crkve, prije nego što sam dobio protezu, čekao nekoga i ljudi bi mi pristupili želeći mi ubaciti sitniš, i to je bilo lijepo iskustvo, tada vidite tko ima osjećaj za čovjeka u potrebi.

Vidim da sam puno više u kontaktu ljudima nego što sam bio prije. Nekad, kad sam bio profesor u školi ljudi su na neki način držali odmak, ali ovako kad si nemoćan ljudi puno lakše pristupe i puno lakše se otvaraju, ljudi se oslobode.

Što se u toj patnji događalo s Vašim svećeništvom? Je li odnos s Bogom dolazio u krizu?

Nije došao u krizu. Zapravo, puno se poboljšao. Prije sam redovito molio i izvršavao svoje redovničke dužnosti, ali sad sam puno više počeo razmišljati i dobio sam više vremena za molitvu. Počeo sam konačno shvaćati i prihvaćati volju Božju. Sad vidim da je sve volja Božja; ako vidim – vidim, ako ne vidim – ne vidim. ako mogu hodati – mogu hodati, ako ne mogu – ne mogu. Počeo sam ozbiljnije shvaćati Gospodinova obećanja i ono što nam On govori. Sve što nam On daje, sve što nam On poručuje kroz svoju Božju Riječ vidio sam na drugačiji način: sve ono što sam pročitao 20, 30 puta odjednom mi je sad bilo jasno i kroz to sam počeo gledati čuda. Nisu to neka velika otkrića da mi se život okrenuo za 180 stupnjeva. Ja nisam senzacionalist, ali to su za mene čuda. Zahvalan sam Gospodinu za sve ono što je učinio u mom životu i ne želim dopustiti da me ono što ne mogu učiniti spriječi da učinim ono što još uvijek mogu učiniti.

Nešto što nama po mjerilima svijeta izgleda strašno zapravo uopće ne mora biti tako?

Kad nam se nešto dogodi mi na to gledamo kao na katastrofu, ne možemo to prihvatiti, kao da sada života više nema. Ma, to nije istina! Života ima, život treba shvatiti malo drugačije. Tako nešto nas ne može slomiti. Ja sam danas puno otvoreniji čovjek, čak i blaži jer sam shvatio koliko sam grešan i da vrlo lako mogu pogriješiti. Shvatio sam da moram isto tako druge ljude prihvatiti kroz njihove greške i to što danas netko griješi ne znači da se sutra neće promijeniti.

Don Josip Krpić / Foto: s. M. Benedikta Krapić

Znači li to da ako prihvatimo križ na život počinjemo gledati iz puno poniznije perspektive?

Definitivno, s druge strane mi taj križ čak ne možemo odbaciti, ne možemo reći da svoj križ nećemo ili hoćemo neki drugi, to se može samo u priči. Ima i pričica koja govori da kad uzmemo i biramo neki drugi križ vidimo da je opet naš najbolji. Ako prihvatimo svoj križ on nas čini poniznima, ako pravilno doživimo naše teškoće one nikad nisu bez veze. Svi mistici su prolazili takve muke u svom životu, pa nije to sitnica kad imaš otvorenu ranu na svom tijelu, bez obzira koliki si mistik to boli, to peče, to smeta. Svi se mi divimo mučenicima, ali biti mučenik nije laka stvar. Zato je Božji dar da ti u tom mučeništvu ustraješ kao da se ništa ne događa, znaš da ćeš umrijeti i znaš da će te boljeti i znaš da će ti biti teško, ali u ustraješ do kraja. Sam Isus kaže da će se spasiti onaj koji ustraje do kraja.

Vi znate reći i da je bol dar?

Bol također moramo shvatiti kao jedan izvanredni Božji dar u našem životu, signal koji nam kaže da nešto nije dobro. Ja sam izgubio osjeti boli uslijed čega sam slomio prst što je dovelo do amputacije noge.

Kako ste prihvatili amputaciju?

Nije mi bilo lako kada sam bio u bolnici 45 dana, ne mogu reći da sam mistik. Nisam mogao moliti ništa od onoga što je bila moja molitvena rutina. Ništa mi nije ostalo osim pouzdanja u Gospodina, da će biti dobro. Nisam imao više ništa od onoga što mi je nekada bilo važno, no onda Gospodin pokaže neke druge stvari koje su bitne. Kad dođu situacije u kojima ne možeš ništa napraviti vrijedi ona istina, kako to kaže u svojoj knjizi Ivan Bašić: „Kad ti križ postane toliko težak da ga više ne možeš nositi stani, daj se razapeti na njega pa će križ nositi tebe.“ Jako lijepo rečeno, ali siguran sam da razapinjanje boli, boravak na križu nije vrhunac ugode, ali te približava Gospodinu. Ostaje ti samo Gospodin i onda s Gospodinom možeš napraviti i druge stvari za koje nikada nisi mislio da ih možeš napraviti. Vrlo brzo sam shvatio da to nije kraj i otkad sam shvatio da nije kraj – sve ide.

Jeste se bojali smrti?

Možda sam i po tom pitanju bio malo previše neozbiljan. Shvatio sam da je smrt neminovna. Danas je nažalost puno lakše umrijeti nego se uopće roditi, toliko djece nakon začeća ne dobije uopće priliku za život. Razmišljao sam koliki su se pametni ljudi, inovatori koji su svašta osmislili morali maknuti s ovoga svijeta, potom filozofi, fizičari, znanstvenici, visoko moralni ljudi, čak i sveci… Svi su oni morali umrijeti. Rekao sam sebi: „ Josipe, kad su svi ti ljudi morali otići s ovoga svijeta čega se ti imaš bojati? Obavi svoj životni poziv tu onako kako treba, napravi najbolje što možeš s onime što ti je Gospodin dao.“ Možda ti je Gospodin dao samo jedan talent pa iskoristi tu „sitnicu“. Iako, niti jedan talent nije sitan. Talenat je u to vrijeme značio kao da ti netko danas daruje 60 kg zlata ili srebra, zamislite da kažete da vam je to malo, da vi s tim ništa ne možete napraviti. Život je: hoćeš ili nećeš. Umrli su pametni i sveti, umro je i don Bosco, mogao je još živjeti, ali on je napravio sve što je trebao, nakon njega su došli mlađi i nastavili su ono što je uradio. Znam jednu stvar, a to je da definitivno neću otići prije vremena, a niti poslije vremena, otići ću taman u pravo vrijeme kad Gospodin bude rekao, drugačije ne može biti. Mi nismo gospodari ni smrti ni života.

Vi ste vrlo brzo nakon amputacije prohodali?

Radovao sam se svakom mom dobrom ostvarenju, svakom i malom napretku. Sjećam se da sam vidio jednoga čovjeka koji isto tako nije imao jednu nogu, vidio sam ga kako se sagnuo i dohvatio olovku s poda i pomislio kako bih želio moći to isto učiniti. Veselio sam se tome, nisam se htio opustiti, imao sam uvijek cilj pred sobom. Volio sam biti aktivan. Sada vozim električni bicikl. Iznimno mi olakšava kretanje. U zadnje vrijeme radio sam u Apostolskoj nuncijaturi i jako sam se veselio svakom lijepom vremenu da mogu biciklom otići na posao, od Jaruna do Ksavera ima 11 km i tako u oba smjera. Krećem se i uživam u tome što mogu napraviti nešto što mogu napraviti, neću se opterećivati onime što ne mogu napraviti nego ću uživati u onome što mogu napraviti. Svatko tko ima iskustvo invaliditeta, tko je to prošao isto tako ne kuka zbog onoga u čemu je spriječen nego se veseli onome što može učiniti.

Danas se vaš invaliditet gotovo ne može primijetiti?

Bog je dobar! Ljudi kad uspiju shvatiti da to što im se dogodilo ne mora uopće biti loša stvar za njih jednostavno će procvjetati. Gospodin se brine za nas. Kad god mi tražimo svoje uvijek smo na gubitku, a kad tražimo ono što je Božje uvijek smo na dobitku, nadam se da će drugi to shvatiti prije nego sam ja shvatio.

Govorite li danas mladima drukčije nego što ste prije govorili?

Imam puno više razumijevanja za njihove greške i vidim upravo to da u Božjem planu nikad nije kasno. Kad si mlad mora biti tako ili nikako, a kad čovjek dođe do jednog određenog stupnja i ima neko iskustvo onda vidi na drugačiji način. Vidi da ne mora biti kako si je čovjek zacrtao, Gospodin pokazuje da može i drugačije. Vjerojatno bi bilo dobro da sve ide redom, no svi mi griješimo u svom životu želeći i ne želeći, ali nikad nije izgubljena stvar. Bog zna po krivim crtama ravno pisati. U Božjem naumu nema slučajnosti.

Kako danas gledate na smanjen broj mladih u Crkvi?

Mlada osoba mora odrasti, oni se vrlo lako posvađaju s roditeljima, kako se onda neće posvađati s Gospodinom koji im nije siguran. Njihova reakcija je da im nitko neće braniti kamo će ići, žele svojim putem, da im nitko ne zapovijeda. To je vrlo jasno ocrtano u prispodobi o izgubljenom sinu u Evanđelju. Pustimo ih onda da odu. No, otac je uvijek čekao sina, nije ga tražio, ali ga je očekivao.

Mladi su buntovnici i oni se moraju pobuniti, to je dio njihovog odrastanja jer ako se ne pobune ne bi se nikud pomaknuli. Puno je posesivnosti, roditelji drže djecu kući do 40. godine, treba i Crkva pustiti. Bog ima svoje načine kako će to napraviti. Đavao je sprinter, ali Bog je maratonac, na duge staze On pobjeđuje. Krasni primjeri za to su sveti Augustin i sveti Pavao. Mnoge su odvukli od Gospodina, a onda postali njegova oruđa. Gospodin je taj koji sve vodi, nismo mi glavni. Ako mladi kroz lutanje uspiju pronaći Gospodina kad se vrate mogu dati veliki doprinos Crkvi. Možda mi nekad mislimo da smo mi odgovorni za mlade i za ljude koji nisu u Crkvi, ali Gospodin je taj koji sve vodi, nismo mi umrli za drugog čovjeka nego Gospodin, a On nije došao da osudi nego da spasi svijet.