Članak u cijelosti prenosimo s portala Nedjelja.ba.

Mnogi Akito vide kao nastavak čudesnih zbivanja iz Fatime.

Nekoliko katoličkih redovnica iz zajednice Služiteljica Presvetog Srca Isusova u Svetoj euharistiji živjelo je skriveni molitveni život u mjestu Yuzawadaiju, nedaleko od grada Akite. U svoj su novicijat 12. svibnja 1973. primile sestru Agnes Katsuko Sasagawu koja je tada imala 42 godine. Bila je obraćenica s budizma. Poslije će i njezini roditelji prigrliti katoličku vjeru. Kad je sestra Agnes ušla u taj svjetovni institut, bila je potpuno i neizlječivo gluha. No, imala je već, uz brojne fizičke patnje, i mistične milosti. Uskoro će ovaj samostan postati poznat diljem kugle zemaljske, a njihova mala kapelica privlačit će hodočasnike sa svih strana svijeta.

Anđeo čuvar i stigme

Prvi čudesni događaj u Akitu zbio se 12. lipnja 1973., samo mjesec dana nakon dolaska s. Agnes. Iz svetohraništa je zasjalo sjajno svjetlo. To se ponovilo nekoliko puta i često je bilo popraćeno nečim nalik dimu koji je lebdio oko oltara. Tijekom jednog od tih događaja s. Agnes je vidjela „…mnoštvo bića sličnih anđelima koja su okruživala oltar u klanjanju pred hostijom.“ Biskup Biskupije Niigata John Shojiro Ito posjetio je samostan kako bi vodio duhovne vježbe. S. Agnes mu je povjerila okolnosti tog viđenja, a potom i sve događaje i ukazanja koji su uslijedili. Biskup Ito i duhovni upravitelj samostana vlč. Teiji Yasuda (redovnik verbit i duhovnik s. Agnes) bili su svjedoci mnogim od tih čudesnih događaja.

S. Agnes je imala i viđenja svog Anđela čuvara. Zamoljena da opiše anđela, kazala je: „Okruglo lice, izraz slatkoće… osoba prekrivena blještavom bjelinom poput snijega…“ Anđeo čuvar je sestri povjerio razne poruke i često je s njom molio, a uz to ju je usmjeravao i savjetovao. Još  u 1960-im Anđeo čuvar ju je naučio molitvu: „O moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od paklenog ognja i dovedi u raj sve duše, osobito one kojima je najpotrebnije tvoje milosrđe.“ Ta molitva u potpunosti odgovara onoj koju su vidioci Jacinta, Franjo i Lucija 13. srpnja 1917. naučili od anđela, a Agnes je do tada nije znala.

Anđeo čuvar je sestri povjerio razne poruke i često je s njom molio, a uz to ju je usmjeravao i savjetovao.

Navečer, 28. lipnja 1973. s. Agnes otkrila je na dlanu lijeve ruke ranu u obliku križa koja je bila iznimno bolna. Potom se 5. srpnja 1973. u središtu pojavio mali otvor iz koga je počela teći krv. Kasnije bi se bolovi smanjivali tijekom većeg dijela tjedna osim četvrtka navečer i cijeloga petka kada bi bol postala gotovo nepodnošljiva.

Anđeo čuvar je 6. srpnja rekao s. Agnezi: „… Marijine su rane mnogo dublje i žalosnije od tvojih. Pođimo moliti zajedno u kapelu.“ Nakon što je ušao u kapelu, anđeo je nestao. S. Agnes se zatim okrenula prema drvenom Marijinu kipu koji se nalazio s desne strane oltara.

Kip je oživio

Kip, visok otprilike 20-ak centimetara, bio je izrezbaren od tvrdog drveta japanskog stabla katsura. Gospa stoji pred križem, s rukama uz bok, s dlanovima okrenutim prema naprijed. Ispod njezinih nogu je globus koji predstavlja svijet. Kip u samostanu u Akitu napravljen je prema slici Majke Svih Naroda koja je naslikana u Amsterdamu prema viđenju Ide Peedermann 1951. U vrijeme objava u Akiti to je bio jedini takav kip na svijetu.

Kad je s. Agnes prišla kipu, rekla je: „Odjednom sam osjetila da je drveni kip oživio i da mi se sprema progovoriti… Bio je okupan blistavim svjetlom… I u istom trenutku začuo se glas neopisive ljepote koji je prodro kroz moje potpuno gluhe uši.“ Gospa joj je rekla: „… Tvoja će gluhoća biti izliječena…“ Zatim je sa s. Agnes izgovorila zajedničku molitvu koju je sastavio biskup Ito za zajednicu Služiteljica Svete euharistije. „Presveto Srce Isusovo, istinski prisutno u svetoj euharistiji, posvećujem svoje tijelo i svoju dušu da budu u potpunosti sjedinjeni s tobom, koje se svakog trenutka žrtvuješ na svim oltarima svijeta, slaveći Oca i vapijući da dođe njegovo Kraljevstvo. Molim te, primi ovo moje ponizno prikazanje. Uporabi me po svojoj volji, na slavu Oca i za spasenje duša. Presveta Majko Božja, ne dopusti da se ikada odijelim od tvojega Božanskog Sina. Molim te, obrani me i zaštiti kao svoje ljubljeno dijete. Amen.“

Uz riječi „Isus prisutan u euharistiji“, Gospa ju je uputila: „Od sada ćete dodavati uistinu.“ Zajedno s anđelom koji joj se ponovno ukazao tri su glasa molila posvetu Presvetom Srcu Isusovu, uistinu prisutnom u svetoj euharistiji. Prije nego što je završeno to prvo ukazanje, Gospa je zamolila s. Agnes da „puno moli za papu, biskupe i svećenike…“

Sljedećeg jutra, kad su se sestre okupile moliti Časoslov, opazile su krv na desnoj ruci kipa, uz dvije crte koje su se križale, a u sredini kojih je bio otvor iz koga je tekla krv. Rana je bila jednaka onoj na ruci s. Agnes, samo što su ruka na kipu i sama rana bile manje. Rana na kipu je krvarila svakog petka u srpnju tijekom 1973., kao i rana na ruci s. Agnes.

Rana je bila jednaka onoj na ruci s. Agnes, samo što su ruka na kipu i sama rana bile manje.

Jedna od sestara je napisala: „Činilo se kao da je doista to bilo ljudsko meso. Rub križa imao je izgled ljudskog tkiva i čak se vidjelo zrno kože poput otiska prsta. Rekla sam si u tom trenutku da je rana bila stvarna…“ Posebno je potrebno istaknuti da su kapi krvi tekle cijelom dužinom šake kipa, koja je bila otvorena i usmjerena prema dolje, ali kapi nikada nisu pale s ruke.

Rana na ruci s. Agneze pojavila se u četvrtak, 28. lipnja. Kako je predvidio Anđeo čuvar, rana je u petak, 27. srpnja nestala bez traga. Rana na ruci kipa ostala je sve do 29. rujna.

Molitva, pokora i žrtve

Druga Gospina poruka upućena je 3. kolovoza 1973., na prvi petak, kada je nebeski glas iz kipa upozorio: „Mnogo ljudi na ovom svijetu žalosti Gospodina. Ja tražim duše koje bi ga utješile. Da bi se ublažio gnjev Nebeskog Oca, ja, u zajedništvu sa svojim Sinom, želim da duše vrše zadovoljštinu umjesto grješnika i onih nezahvalnih, prikazujući svoju bol i svoje siromaštvo Bogu… Sa svojim Sinom mnogo sam puta pokušala ublažiti gnjev Nebeskog Oca. Spriječila sam da se kazna ostvari prinoseći mu muku njegova Sina na križu, njegovu Predragocjenu Krv i sve duše koje pate i koje tješe Nebeskog Oca – četu duša – žrtvi punih ljubavi… Molitva, pokora i hrabre žrtve mogu ublažiti Očev gnjev…“

Mnogo ljudi na ovom svijetu žalosti Gospodina. Ja tražim duše koje bi ga utješile.

Tijekom večernje molitve 29. rujna 1973. cijela je zajednica vidjela blistavu svjetlost koja je dolazila iz kipa. Potom je cijela površina kipa bila prekrivena vlagom nalik znoju. Anđeo čuvar s. Agnes rekao je: „Marija je još tužnija nego kad je prolijevala krv. Očisti znoj.“ Sestre su koristile pamučne kuglice da skupe vlagu. Nakon Gospine poruke blistava svjetlost koja je okruživala kip postupno je nestala.

Potkraj svibnja 1974. dogodio se još jedan neobjašnjiv događaj. Dok su odjeća i kosa kipa zadržali izgled prirodnog drveta, lice, ruke i stopala postali su prepoznatljivi po tamnoj, crvenkasto-smeđoj nijansi. Osam godina kasnije, kada je kipar došao pogledati kip, nije mogao sakriti iznenađenje da su samo vidljivi dijelovi Gospina tijela promijenili boju, te da je lice promijenilo izraz.

Gospine suze

Zatim je 4. siječnja 1975., na čuđenje zajednice i vlč. Yasude, kip Djevice počeo plakati, i to tri puta tog dana. Svjedoci tih suza, osim sestara, bili su i biskup Ito te brojni ljudi koji su se pridružili redovnicama na novogodišnjim duhovnim vježbama. U sljedećih 10 godina znanstvene studije isključile su bilo koje drugo objašnjenje osim nadnaravnog.

Suze prikupljene s unutarnjeg ruba očiju tekle su niz obraze, prikupljale se na rubu haljine blizu grla, kotrljale su se niz nabore odjeće i padale na kuglu zemaljsku pod Gospinim nogama.

Vlč. Yasuda je zabilježio u svojoj knjizi Marijine suze i poruka da se kip „…potpuno osušio tijekom godina otkako je napravljen i počele su se pojavljivati male pukotine. Već je čudesno kada bi iz takvog materijala potekla voda, ali je još čudesnije da je tekućina, naizgled slana, kakve su prave ljudske suze, potekla upravo iz očiju.“

Na kraju je biskup Ito organizirao da profesor Sagisaka, M.D., nekršćanski specijalist za sudsku medicinu, izvrši rigorozno znanstveno ispitivanje triju tekućina. Biskup znanstveniku nije otkrio njihov izvor. Rezultati su bili: „Tvar koja se zalijepila na gazu je ljudska krv. Znoj i suze apsorbirane u dva komada pamuka su ljudskog podrijetla.“ Utvrđeno je da krv pripada grupi B, a znoj i suze grupi AB. S. Agnes ima grupu B.

Tadašnji apostolski nuncij savjetovao je biskupa Ita da zatraži pomoć nadbiskupa Tokija koji bi utemeljio povjerenstva za kanonsku istragu. Nažalost, na čelno mjesto je imenovan nekatolik. Nitko od članova uopće nije ni posjetio samostan radi ispitivanja te su brzo donijeli nepovoljnu presudu.

Ne želeći prihvatiti tu prosudbu događaja kojima je i sam svjedočio, biskup Ito je u Rimu zatražio savjet od Kongregacije za nauk vjere kao i od Kongregacije za širenje vjere. Tada mu je savjetovano da formira drugo povjerenstvo koje će proučiti slučaj od samog početka. To je povjerenstvo donijelo pozitivnu presudu u pogledu nadnaravnih aspekata događaja.

Suze koje su se pojavile 8. prosinca 1979. snimila je televizijska ekipa u 23:00 h na blagdan Bezgrješnog začeća, te ih prikazala na televiziji pred 12 milijuna ljudi diljem Japana.

Još jedno forenzičko ispitivanje proveo je dr. Sagisaka s Odjela za forenzičku medicinu Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Akiti. Rezultati su objavljeni 30. studenog 1981. i otkrili su sljedeće: „Na predmetu koji se ispituje nalaze se ljudske tekućine koje pripadaju krvnoj grupi 0.“ Budući da je prvom analizom utvrđeno da krv pripada grupi B, a znoj i suze grupi AB, utvrđeno je da tekućine pripadaju trima različitim krvnim grupama. Budući da je s. Agnes pripadala grupi B, nije mogla „izbaciti i prenijeti“ krv ili tekućine koje pripadaju grupi AB ili 0. Teorija prvog povjerenstva da je s. Agnes imala ektoplazmatsku moć time je opovrgnuta.

Na blagdan Gospe Žalosne, 15. rujna 1981. kip je posljednji put proplakao. Dva tjedna kasnije Anđeo čuvar s. Agnes dao je veliku Bibliju okruženu sjajnim svjetlom. Otvorena Biblija pokazala je redak iz Postanka 3,15. Anđeo je objasnio da su te riječi povezane s Marijinim suzama: „…grijeh je došao na svijet po ženi i također je po ženi došlo spasenje na svijet…“

Ukupno je kip proplakao 101 put od 4. siječnja 1975. do 15. rujna 1981. Prema evidenciji koju su vodile sestre, broj osoba koji je svjedočio suzama ostao je nezabilježen u pet navrata. Međutim, u svim ostalim slučajevima svjedočilo im je ne manje od deset osoba, odnosno različit broj ljudi, ponekad čak 46, 55 i posljednji put 65 osoba. Neki od svjedoka bili su nekršćani, a neki istaknuti budisti, uključujući i gradonačelnika Akita.

Sotonina djela prodrijet će u Crkvu

Dana 13. listopada 1973., na obljetnicu čuda Sunca u Fatimi, s. Agnes je još jednom čula prelijepi glas koji je progovorio iz kipa: „Sotonina djela prodrijet će čak i u samu Crkvu. Kardinali će se suprotstaviti drugim kardinalima, a biskupi biskupima. Svećenici koji mene štuju bit će ismijani i prezreni od svoje subraće; crkve i oltari bit će oskvrnuti, obeščašćeni; Crkva će biti puna onih koji prihvaćaju kompromise i zli duh će mnogo svećenika i redovnika navesti na to da napuste službu Gospodnju. Zli duh se veoma trudi da utječe na duše posvećene Bogu. Pomisao na propast tolikih duša čini me vrlo tužnom. Ako se i dalje bude griješilo, više neće biti isprike.“

Sotonina djela prodrijet će čak i u samu Crkvu.

Gospa je nastavila: „Već sam ti rekla, kćeri, da će Nebeski Otac cijelomu čovječanstvu zadati strogu kaznu ako se ljudi ne pokaju i ne poprave. Bit će to neviđena kazna, gora od općeg potopa. Vatra će padati s neba i uništiti većinu čovječanstva… Dobri i loši će umrijeti, ni svećenike ni vjernike neće zaobići ta kazna. Preživjeli će trpjeti tolike muke da će zavidjeti mrtvima. Jedino oružje koje će vam ostati bit će krunica i znak koji vam je ostavio moj Sin (euharistija). Svaki dan molite krunicu. Molite krunicu za papu, biskupe i svećenike… Molite često krunicu. Samo ja još mogu pomoći da budete spašeni od katastrofa koje se bliže. Udijelit ću svu potrebnu pomoć onima koji se s potpunim povjerenjem meni obrate.“

Svaki dan molite krunicu.

U svom pastoralnom pismu od 22. travnja 1984. biskup John Ito, ordinarij Biskupije Niigata, napisao je da nakon što je dobio upute, „dopuštam u cijeloj biskupiji za koju sam zadužen štovanje Sv. Majke Akite“. Biskup je primijetio da su ti događaji samo stvar privatne objave, a ne točke doktrine. U pastirskom pismu također je spomenuo da poznaje s. Agnes Sasagawu 10 godina. „Ona je žena zdrava duha, iskrena i bez problema. Uvijek me se dojmila kao uravnotežena osoba. Stoga mi poruke koje je primila nisu izgledale ni na koji način kao rezultat mašte ili halucinacije.“

Četiri godine kasnije, 20. lipnja 1988., za vrijeme posjeta biskupa Ite Rimu, Kongregacija za nauk vjere odobrila je sadržaj pastirskog pisma. Službena priznanja biskupa Ita o događajima i Gospinim porukama objavljena su u listopadskom broju časopisa 30 Giorni te godine. U broju iz kolovoza 1990. kardinal Ratzinger je citiran da je rekao kako „nema primjedbi na zaključak pastoralnog pisma“. Pozvao je biskupa da ga i dalje informira o hodočašćima i obraćenjima…