Dekreti se odnose na četvoricu svećenika, jednu redovnicu te jednu vjernicu laikinju, koji su svi porijeklom iz Italije i Španjolske. Dekretima se priznaju kako slijedi:

– herojske kreposti sluge Božjega Miguela Coste y Llobere, kanonika Katedralne crkve Mallorce, koji je rođen 10. ožujka 1854. u Pollensi (Španjolska), a umro 16. listopada 1922. u Majorci (Španjolska);

– herojske kreposti sluge Božjega Gaetana Francesca Maura, dijecezanskog svećenika, utemeljitelja Družbe pobožnih seoskih radnika kateheta (Congregatio Piorum Operariorum Catechistarum Ruralium), koji je rođen 13. travnja 1888. u Roglianu (Italija), a umro u Montalto Uffugu, (Italija), 31. prosinca 1969.;

– herojske kreposti sluge Božjega Giovannija Barre, dijecezanskog svećenika, koji je rođen 13. siječnja 1914. u Riva di Pinerolo (Italija), a umro u Torinu (Italija), 28. siječnja 1975.;

– herojske kreposti sluge Božjega Vicentea Lópeza de Uralde Lazcana, zavjetovanog svećenika Družbe Marijine, koji je rođen 22. siječnja 1894. u Vitoriji (Španjolska), a umro u Cádizu (Španjolska), 15. rujna 1990.;

– herojske kreposti službenice Božje Marije Margherite Diomire od Utjelovljene Riječi (rođene kao Maria Allegri), redovnice iz Kongregacije utemeljenih u ljubavi Dobrog Pastira. Rođena je 26. travnja 1651. u Firenzuoli (Italija), a umrla u Firenci (Italija), 17. prosinca 1677.;

– herojske kreposti službenice Božje Bertille Antoniazzi, vjernice laikinje, koja je rođena 10. studenog 1944. u San Pietro Mussolinu (Italija), a umrla u Vicenzi (Italija), 22. listopada 1964.

Novi Božji ugodnici / Vatican media

O. Miguel Costa y Llobera (1854.–1922.)

Rođen u plemićkoj obitelji na španjolskom otoku Mallorci 1854., Miguel Costa y Llobera isprva je poslušao očevu želju i studirao pravo na Sveučilištu u Barceloni. Nakon što je doživio duhovnu krizu koja ga je ostavila s dubokim osjećajem nezadovoljstva, Costa y Llobera je shvatio da ga Bog poziva u svećeništvo. Unatoč protivljenju obitelji, preselio je u Rim gdje je 1888. zaređen za svećenika. S doktoratom iz teologije na Papinskom sveučilištu Gregoriana, o. Costa y Llobera postao je profesor sakralne arheologije i povijesti književnosti u sjemeništu Palma de Mallorca.

Španjolski svećenik stekao je i reputaciju velikog pjesnika. Ljudi su ga poznavali kao “vrlo pobožnog i učenog čovjeka”.

Sveti papa Pio X. imenovao ga je 1909. pontifikalnim kanonikom katedrale u Palma de Mallorci. Costa y Llobera umro je za propovjedaonicom karmelske crkve na Mallorci 16. listopada 1922., propovijedajući povodom obilježavanja 300. obljetnice kanonizacije sv. Terezije Avilske.

O. Gaetano Francesco Mauro (1888.–1969.)

O. Gaetano Francesco Mauro osnovao je udrugu katehista u Kalabriji u južnoj Italiji 1925. godine kao skupinu svećenika i laika posvećenih podučavanju vjeronauka poljoprivrednicima i drugima koji žive u udaljenim područjima.

Ovaj biskupijski svećenik također je obnovio nekadašnji samostan sv. Franje di Paole u gradu Montalto Uffugo. Ondje je 1928. počeo živjeti zajedno s nekim od članova svoje Redovničke udruge ruralnih oratorija (A.R.D.O.R.). Prije osnivanja udruge, Mauro je služio kao vojni kapelan u Prvome svjetskom ratu i bio zatvoren u Austriji, gdje je obolio od tuberkuloze. Na temelju njegovih dnevnika, vjerojatno je patio od nekog oblika depresije s osjećajima tjeskobe, nedostatnosti i očaja koji su se pojačali u posljednjim godinama njegova života. Preminuo je 31. prosinca 1969. u Montalto Uffugu, u 81. godini života.

O. Giovanni Barra (1914.–1975.)

Kao dijecezanski svećenik u talijanskom Pijemontu, o. Giovanni Barra bio je traženi propovjednik, pisac i novinar koji je otvorio i dom za duhovne vježbe “Casa Alpina” u Alpama, gdje su se mladi i obitelji ljetima okupljali na molitvu.

Barra je služio i kao rektor Sjemeništa za zvanja odraslih u Torinu i posebno se posvetio pružanju duhovnog vodstva i formaciji sjemeništaraca. Umro je u dobi od 61 godine, nakon jedne operacije u siječnju 1975. Barra je u svojoj duhovnoj oporuci napisao: “Kad pogledam unatrag, osjećam val radosti i zahvalnosti koji se dižu iz srca. Ja sam svećenik uistinu sretan u svom svećeništvu.”

O. Vicente López de Uralde Lazcano (1894.–1990.)

Nakon što je položio zavjete u Družbi Marijinoj, López de Uralde proveo je 62 godine kao učitelj i kapelan na koledžu sv. Filipa Nerija u Cádizu, u Španjolskoj. Kad su školu u kojoj je predavao tijekom Španjolskoga građanskog rata, zauzeli vojnici, López de Uralde brzo je pokušao zaštititi svoje učenike i spasiti Euharistiju.

Otac Vicente López de Uralde Lazcano bio je španjolski svećenik, omiljeni učitelj i traženi ispovjednik, poznat po svojoj marijanskoj pobožnosti.

Nakon što je u dobi od 70 godina otišao u mirovinu, López de Uralde posvetio je više vremena slušanju ispovijedi. Preminuo je u 96. godini života, 15. rujna 1990. godine.

s. M. Margherita Diomira (1672.–1677.)

Ova kontemplativna redovnica iz 17. stoljeća bila je poznata po svojim izvanrednim duhovnim darovima. Nakon što je 1672. u Firenci ušla u samostan sestara utemeljenih u ljubavi (Suore Stabilite nella Carità), s. Margherita Diomira primila je vizije, proročanstva, duhovne ekstaze, sposobnost čitanja srca i mistično sudjelovanje u Kristovoj muci, uključujući primanje stigmi.

Njezin ispovjednik, otac Domenico Baldi, zahtijevao je od Diomire da iz poslušnosti opiše sva svoja mistična iskustva, dodijelivši drugoj redovnici da prepiše cijeli izvještaj. Diomira je također proživjela teško razdoblje duhovne suhoće koje je prevladano na Badnjak 1676. Umrla je sljedeće godine u dobi od 26 godina, od istrošenosti za duše, prinijevši se kao žrtva ljubavi Gospodinu.

Bertilla Antoniazzi (1944.–1964.)

Od svoje 9. godine Bertilla Antoniazzi je često odlazila u bolnicu nakon što je patila od reumatske groznice koja joj je oštetila srce i učinila je doživotno osobom s invaliditetom.

Mlada djevojka iz sjeverne Italije s vremenom je shvatila da je njezina životna misija “utješiti one koji pate i približiti grešnike Bogu”.

Bertilla je počela često izmjenjivati pisma s drugim bolesnim ženama i djevojkama i ponudila svoju patnju za spasenje duša, povjerivši se Gospi od Monte Berica u rodnoj Vicenzi. Godinu dana prije preminuća u dobi od samo 20 godina, Antoniazzi je 1963. hodočastila u Lourdes. Ondje je od Blažene Djevice Marije, umjesto ozdravljenja, tražila dar svetosti jer joj se stanje pogoršalo s plućnim edemom i bolešću srčanih zalistaka. Njezina je svetost nadahnjivala mnoge ljude, kako za života, tako i nakon njezine smrti 22. listopada 1964. godine.