„Čovjek i smrt su toliko povezani da je dovoljno reći samo »čovjek« i već je jasno kako je riječ o smrtniku. (…) I dovoljno je reći »smrt« pa da znamo da je riječ o ljudskoj smrti. Ostala bića ne umiru. Ostala bića ugibaju ili nestaju, a smrt je obilježje ljudskog načina prestanka postojanja.“[1] I treba imati na umu da se smrt tiče svakoga čovjeka. Ona nije „privilegij“ isključivo siromašnih i nerazvijenih zemalja, nego je, unatoč najsuvremenijim medicinskim dostignućima, stalno prisutna i u najrazvijenijim zemljama svijeta.[2]

Ona nije „privilegij“ isključivo siromašnih i nerazvijenih zemalja, nego je, unatoč najsuvremenijim medicinskim dostignućima, stalno prisutna i u najrazvijenijim zemljama svijeta.

Ipak, iako smo svjesni da su svi ljudi svakim danom sve bliže smrtnom času, mnogi pokušavaju potisnuti smrt kao nešto što ih sigurno čeka. Možemo reći da danas ljudi bježe od smrti, čak i onda kada netko njima blizak umire. Tako više nije čest slučaj smrti u obiteljskim domovima, nego u bolnicama, centrima za palijativnu skrb, staračkim domovima i sličnim ustanovama, koje postaju mjesta za smrt kao fenomen tehničke prirode čime su i pokojnikovi bližnji manje izloženi iskustvu smrti i umiranja.[3]

Govoreći o bolesti i smrti, Benedikt XVI. tvrdio je da se te „temeljne ljudske fenomene marginalizira, ne samo u svijesti, nego i u sociološkomu i strukturalnom pogledu. Oni više nisu fizičko-metafizički problemi, koje se mora propatiti i svladati u okviru životne zajednice, nego tehničke zadaće koje tehničari obrađuju na tehnički način.“[4] Mogli bismo iz toga zaključiti da je smrt nužno nešto loše, nešto čega se treba kloniti jer izaziva strah, ubija svaku radost i nadu.

Ako je zaista smrt samo to, s pravom se možemo pitati koji je uopće smisao našega postojanja ako ćemo na kraju svi umrijeti i više nas nema? Kršćanstvo nas upravo u tom pitanju okreće na drugu stranu. Ono nam govori da smrt nije kraj, nego tek prijelaz iz jednoga života u drugi. „Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima“, slušamo u sprovodnim obredima. Međutim, vrlo dobro znamo da tijekom toga istog obreda u naše grobove polažemo mrtva ljudska tijela. Kako onda govorimo da se život ne oduzima? Različita su mišljenja o toj stvarnosti, naročito kada gledamo nauk različitih religija, ali mi ćemo se zaustaviti na katoličkom naučavanju.

Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima.

Potražimo li u Katekizmu Katoličke Crkve pitanje o čovjekovoj smrti, neminovno ćemo doći do odgovora u kojemu su ključne riječi „uskrsnuće“ i „vječni život“. Tako u broju 989 čitamo: „Čvrsto vjerujemo i čvrsto se nadamo da će, kao što je Krist zaista uskrsnuo od mrtvih te živi zauvijek, isto tako pravednici poslije smrti zajedno živjeti s uskrslim Kristom i da će ih on uskrisiti u posljednji dan.“[5] To je kršćanska nada koja daje smisao umiranju, koja daje smisao i samome životu. Za kršćanina smrt postaje kraj života koji je vrijeme za prihvaćanje ili odbijanje Božje ljubavi u Kristu, početak novoga i vječnog života, susret s Bogom, Ocem i Sucem, te način izražavanja čina poslušnosti i ljubavi prema Ocu.[6] Dakle, smrt više nije nešto negativno, nego upravo suprotno – u potpunosti pozitivna stvarnost jer označava, iznad svega, izravan susret čovjeka s Bogom.

[1] Ante VUČKOVIĆ, Čovjek i smrt, u: Ivan MARKEŠIĆ (ur.), Čovjek i smrt. Teološki, filozofski, bioetički i društveni pristup, Zagreb, 2017., 67.

[2] Usp. Ivan MARKEŠIĆ (ur.), Društveno značenje smrti. Socijalna smrt za života i socijalni život nakon fizičke smrti, Čovjek i smrt. Teološki, filozofski, bioetički i društveni pristup, Zagreb, 2017., 574.

[3] Usp. Ivana BRSTILO – Damir MRAVUNAC, Kroz tajno ogledalo ili o smrti u tradicionalnome, modernom i postmodernom društvu, u: Ivan MARKEŠIĆ (ur.), Čovjek i smrt. Teološki, filozofski, bioetički i društveni pristup, 316.

[4] Joseph RATZINGER, Eshatologija. Smrt i vječni život, Split, 2017., 78.

[5] Katekizam Katoličke Crkve, Zagreb, 2016., br. 989. (dalje: KKC)

[6] Usp. Raffaello Martinelli, 50+3 argomenti di attualità. Frammenti di verità cattolica, Vatikan, 2010., 762.