Antonija Golić je jedna od sestara u borbi za život pacijenata s COVID19, do pojavka korone bila je u timu medicinskih sestara na odjelu kardiologije u RIječkoj bolnici, a onda je odjednom virus preokrenuo sve planove i svakodnevicu ove mlade medicinske sestre. Nepredviđeno, dodijeljeno joj je novo radno mjesto s najteže pogođenim pacijentima, tu je krenula i njezina osobna bitka, s Kristom od Getsemanija, prihvaćanja križa pa sve do - Uskrsa.
Antonija, virus nas je sve iznenadio, svi smo na neki način doživjeli turbulencije u našoj svakodnevici, no Vaš je životni put pak zbog virusa potpuno izmijenjen. Kad ste saznali da ste jedna od odabranih sestara za skrb o najteže oboljelima što se u Vama događalo, to je sigurno bio šok ne samo na psihičkoj nego i veliko novo poglavlje otvoreno na duhovnoj razini?
Upravo tako, do tada sam radila sam na odjelu kardiologije, taman sam dobila premještaj u angiosalu kojeg sam čekala nešto više od godine dana i tu sam započela raditi i sve iznova učiti. Dva tjedna kasnije određeno je da dvije sestre od kojih, kako ću kasnije saznati ću jedna biti ja, idu na desetodnevnu edukaciju u COVID centar. Da su me nadređeni kad se pojavila potreba za sestrama pitali bi li išla moj odgovor bi definitivno bio NE, NE ŽELIM IĆI!!
Strah Vas je blokirao?
Moram priznati da sam prolazila dvije iznimno stresne situacije, najprije novi posao i za dva tjedna novi šok – odlazak u Covid centar, radi se o respiracijskom centru koji se brine o bolesnicima na respiratoru oboljelima od Covid-19 virusa. To je zapravo najteže radilište jer su svi pacijenti četvrte kategorizacije (najteža kategorija oboljenja) i svi su na respiratoru, a i samo stanje u cijelom bolničkom sustavu je po sebi već poprilično teško.
Moje suočavanje sa takvom situacijom bilo je poprilično loše, jako loše sam to prihvatila, prvenstveno iz toga razloga jer nisam nikada radila sa respiratorima, to nije bila moja želja. Naime, radi se vrlo zahtjevnim pacijentima i toliko terapije koja je potpuna novost za mene. Negodovala sam i dosta sam frustrirajuće reagirala, čak sam rekla glavnoj sestri kako nisam sigurna hoću li ja to sve moći i dobila sam “zeleno svjetlo” da odustanem ako vidim da ja to doista ne mogu.
Pitala sam se po stoti put zašto se to baš sve meni moralo dogoditi, zašto nisu uzeli nekoga drugoga, frustracija je bila prevelika
Mogla ste odustati, što Vas je ponukalo da ostanete
Cijeli vikend sam razmišljala što da učinim, jer u ponedjeljak moram ili ostati u centru ili od svega odustati i vratiti se natrag na svoj posao kao da se ništa nije dogodilo. Hodala sam od bolnice prema stanu i sama sam sebi rekla “idem dolje” premda je to jedino što u ovome trenutku istinski NE želim učiniti…
Antonija Golić
Pobijedili ste sebe, što je pomoglo da razlučite između želje da odustanete i nadahnuća da se bacite u to što Vas je plašilo?
Ne znam zapravo reći što je to utjecalo na moju odluku, ali sam u sebi znala da ću ići u Centar, jedino što sam mogla riskirati bila je zaraza s Covid-19 virusom. To sam odlučila prihvatiti i otići. Bila je Velika Subota, moja prva radna smjena padala je baš na Uskrs.
Što se događalo u Vama te Velike Subote?
Ni sama ti ne mogu opisati kolike muke sam podnijela tu subotu, uhvatio me strah, nelagoda, nemir, suze, htjela sam pobjeći, htjela sam odustati, osjećala sam se tako prevareno i iznevjereno, pitala sam se po stoti put zašto se to baš sve meni moralo dogoditi, zašto nisu uzeli nekoga drugoga, frustracija je bila prevelika. Tu noć nikako nisam mogla zaspati, mislim da nikada u životu veći nemir i veću patnju nisam osjetila kao tada.
Trebala sam molitvu, poslala sam poruku velečasnom Marinku Miličeviću pod čijim vodstvom prolazim ignacijske duhovne vježbe, zamolila sam ga da moli za mene, to je bilo već iza jedan sat u noći. Providonosno, on je tu poruku vidio i odmah počeo moliti za mene, a ja sam osjetila olakšanje i uspjela sam odspavati i to samo 2 sata. Već u 7 sati ujutro bila sam u Respiracijskom centru.
Prolazili ste ignacijske duhovne vježbe prije nego se sve ovo počelo događati?
U duhovnim vježbama sam već 8 godina. No, zanimljivo nekoliko mjeseci prije ovoga osjetila sam potrebu za puno jačom molitvom, i puno više molitve no inače. Molila sam razne krunice među kojima su Božje milosrđe, krunica Sv. Josipa i druge. Javila se u meni potreba za devetnicama kao što su npr. devetnica Sv. Mihaelu Arkanđelu, Duhu Svetome i Gospi koja razvezuje čvorove… Ništa mi to nije bilo naporno svaki dan moliti, potreba za molitvom je bivala sve jača. Sada vidim da me kroz tu potrebu Gospodin molitvom pripremao na ono što je uslijedilo.
Na Uskrs je muka prešla u radost, probila sam led s Kristom – kroz smrt je probio život.
Jeste li mogli moliti u toj muci pred odlazak u Centar?
U toj fazi očaja nisam se mogla koncentrirati na razmataranja, a Isusa uopće nisam mogla čuti, u meni je bio nemir i patnja. Uspjela sam razmatrati neposredno prije dolaska temu iz duhovnih vježbi pod nazivom “Isus u maslinskom vrtu”, to je za mene bila prava patnja u i nikada veću žalost, odbačenost i muku nisam podnijela, doslovno sam sa Isusom podijelila svu njegovu bol i muku. Tri dana su mi suze neprestano tekle, ne znam zbog čega me sve to tako jako pogodilo ali bilo je neizdrživo.
Vaš prvi radni dan bio je na sam Uskrs.
Bio je to najteži od svih odrađenih dana u Centru, boravak u tim prostorima znajući da je baš sve infektivno i da su svi zaraženi bio je prava kušnja. Prvenstveno jer smo svi željeli biti tamo i biti zdravi, a upravo boravak u takvom prostoru daje osobi priliku za zarazu 50:50. U jednom trenutku osjetila sam slabost i mučninu, no uspjela sam izdržati punih 2 sata i 40 minuta. Morala sam u toku tog dana ući još jednom na 2 sata unutra. Bio je to pravi izazov odijevanja i svlačenja u odijelo u kojem se ljudsko tijelo nenormalno znoji, u kojem doslovno nitko nema zraka, naočale i maska pod kojima se sve magli, iza kojih se slabo vidi, po tri ili četiri para rukavica moramo imati na sebi.
U takvom “oklopu” morali ste ostati potpuno fokusirani?
Fokusirana na sve; lijekovi, pribor i aparatura i sam rad… Bila sam posve sama unutra sa pacijentima na respiratoru čiji život ovisi doslovno o mom zapažanju, spretnosti i vještini. A sve je to za mene bilo novo. Moram priznati veoma sam brzo i dobro usvojila sve te vještine i manualne sposobnosti da sam tek sada toga svjesna.
Što je bilo najteže?
Suočavanje sa tom istinom i sa stvarnosti: “Ja sam sada ovdje, ovi me ljudi trebaju”. A moja radost je sada upravo to što sam tamo.
Suočavanje sa tom istinom i sa stvarnosti: “Ja sam sada ovdje, ovi me ljudi trebaju”. A moja radost je sada upravo to što sam tamo.
Kad ste prihvatili svoju stvarnost, samim prihvaćanjem – težina se izrodila u radost, možemo reći da se iz smrti rodio život?
Da, imala sam prekrasan tim medicinskih sestara i tehničara i dvije liječnice. Snašla me smjena u kojoj se opće stanje jednog pacijenta naglo urušilo, pristupila sam kardiopulmonalnoj reanimaciji i svi su mi došli pomoći i svi smo zajedničkim snagama spasili život pacijentu. Kada sam došla u prostorije za odmor doktorica me pohvalila, jedan kolega mi je sutradan rekao kako sam bila odlična i kako sam se odlično snašla u tim situacijama, ja nisam osoba koja se voli hvaliti i dosta sam samokritična pa su me te riječi toliko raznježile i tako su me ohrabrile, osnažile i oplemenile. Tada da sam konačno rekla: “Bože moj, hvala Ti na svemu, hvala Ti što sam tu” i osjetila sam veliku zahvalnost, tada me obuzela neka nova radost – ali ova se rodila u mom srcu! Na Uskrs je muka prešla u radost, probila sam led s Kristom – kroz smrt je probio život.
Virus doista postoji i doista odnosi ljudske živote, moje gledište na sve to jest da ova bitka nije završena te da će biti još zaraženih u većoj ili manjoj mjeri.
Možete li biti blizu pacijenata kojima je možda samoća najveći teret njihova križa?
Na žalost nisam mogla biti medicinska sestra u pravom smislu te riječi s potpunim predanjem pacijentima, čak i onima ekstubiranima jer sam tada dodatno koristila zaštitni vizir, i prema preporukama struke morali smo se što kraće zadržavati uz takvog pacijenta, a i oni su se veoma su se umarali zbog kašlja, ali i zbog toga jer su im oslabljena pluća baš zato jer je za njih disao respirator 10 dana. Tako da su trbušni mišići i cijela muskulatura veoma slabi i nemoćni…
Ipak, nosili ste im Krista iako niste mogli s njima provesti vremena koliko ste željeli?
Gospodina sam nosila tako da dok nešto ne radim oko njih stalno ih u mislima blagoslivljam, zazivam Božju pomoć nad svima njima.
Dok radim molim i da se “dobro skinem iz odijela” jer je najvažnije skidanje opreme, tu se ne smije dogoditi niti jednom greška jer bi se svatko od nas direktno putem odijela i maske i zaštitne opreme kontaminirao.
Je li ovo bio Uskrs Vašeg života?
Nakon rada u Centru, ja sam sretna osoba, ponosna osoba, zadovoljna osoba, oplemenjena i drukčija baš zbog toga svega. Okusila sam što znači biti pozvana! Ja sam zapravo veoma radosna, upoznala sam predivne ljude, naučila mnogo toga i ovo mi je garancija da još puno toga mogu, moram i trebam…
Ono što sam iz svega naučila jest da mnoge stvari treba prihvatiti i reći “Bože, neka u svemu bude volja Tvoja”, a ne poput mene rukama i nogama odupirati se i ne prihvaćati. I na kraju je bila volja Njegova, i sve to skupa doslovno nije moglo bolje započeti niti završiti.
Sad iz ove perspektive ja sam ponosna i sretna osoba. Opet naglašavam da ta sreća dolazi iz srca…
Mnoge su nas teorije obasule, od toga da je virus neizbježan do toga da je izmišljen, prošli smo razdoblje od pretjerane panike i izolacije do opuštenog popuštanja izmoreni strahom… Vi ste na licu mjesta, recite nam koji je stav nabolje zauzeti iznutra i kako se ponašati u svakodnevici?
Svi se moramo i trebamo čuvati i poštivati mjere opreza. Oboljele nikako ne smijemo stigmatizirati jer zapravo smo svi mi mogli biti na njihovim mjestima. Virus doista postoji i doista odnosi ljudske živote, moje gledište na sve to jest da ova bitka nije završena te da će biti još zaraženih u većoj ili manjoj mjeri.
Postoje mnoga predviđanja i nagađanja s medicinske strane, ali i medijske, u trenu se čini kao relevantno pa se za čas promjeni i gubi na značenju. Ono što je jedino sigurno jest – vjera i pouzdanje u Isusa. I zapravo prihvaćanje toga, a to je kod mene bio najveći problem, unatoč svoj disciplini mog kršćanskog života, shvatila sam koliko je za mene bilo teško istinski prihvatiti nešto i doista reći ” Bože neka bude volja tvoja”. To su velike riječi s puno značenja, samo onaj tko je to okusio zna koliko mogu biti lagane ako se doista prihvate uz pomoć Isusa Krista i koliko ništa nije teško i kako sve možemo u onome koji nas upravlja….
Po prihvaćanju križa i umiranju sebi dolazimo k Uskrsu. Blizina smrti Vam je zapravo pokazala snagu Života?
Ovo je bilo moje iskustvo od životne važnosti, koje zasigurno nikada neću zaboraviti, i sada kada se okrenem, sve bih ponovila jer mi to više nije teret nego radost koju sam primila po završetku sve te muke. Dodat ću samo da sam u tom procesu rada izgubila četiri kile i da mi je pao imunitet, ali Isus je sve to izveo na dobro, i sada bih znajući sve to opet prošla isto, ali samo uz više pouzdanja u onu rečenicu, za koju kažem da sadrži velike riječi s puno značenja “Bože, neka bude volja tvoja”…
Vjerujem da se mnogi nalaze u teškim stanjima kad su u blizini smrti, kod gubitka nekog člana obitelji, ili prilikom otkrivanja malignih dijagnoza i slično tome jer samo poimanje tako neke neželjene situacije, za svakog čovjeka predstavlja očaj i beznađe, a prihvatiti to nešto uz Isusa i gledati na sve to uz pomoć njega je puno lakše i sve dobiva smisao…
U to sada vjerujem bez obzira o kojoj god se situaciji radilo. Jer po ovome Gospodin me priprema za nešto…..