“Svi smo mi pozvani poput Andrije i Petra, ali u današnjem vremenu u svojem zvanju i u svojoj sredini, Crkva čitava, vjerske zajednice, političari, odgovorni voditelji ovoga našeg suvremenog društva, ni jedan od nas nije isključen. Svatko od nas može svojom molitvom ganuti Božje srce da nam se smiluje. I svatko od nas na svoj način može utješiti žalosnoga, može obrisati koju suzu na licu onoga koji plače.” Ove riječi, upućene svima nama, ulomak su iz propovijedi dobrog biskupa Ćirila Kosa koja je izrečena u siječnju 1994. a zabilježila ju je Slavonska televizija u vrijeme dok je Domovina krvarila i bilo je potrebno brisati suze s lica ožalošćenih.
Biskup Ćiril Kos umro je u Đakovu 6. srpnja 2003. godine u vrijeme održavanja Đakovačkih vezova, prisjeća se profesor Mirko Ćurić, ravnatelj Srednje strukovne škole u Đakovu i potpredsjednik Hrvatskog društva književnika.
„To je najveća manifestacija u Đakovu. Tisuće ljudi dolazi. Godinama radim programe svečanog otvaranja. On je umro s petka na subotu. Mi smo imali otvaranje i čula se vijest – umro je Ćiril Kos. Cijeli je grad bio konsterniran. Postavilo se pitanje da li održati sutradan tu povorku, jer on je jedan od najvećih ljudi našega grada koji je obilježio đakovačke vezove, taj narod s kojim je toliko bio vezan i rado se družio i zaista na ulici nikoga nije odbio za razgovor. Međutim na biskupiji i naš nadbiskup Srakić znali su da on ne bi dozvolio da se jedna narodna svečanost koja je okupila tisuće ljudi prekine i da bi on želio da se ti vezovi održe. I održani su s jednim posebnim osjećajem da je jedan veliki čovjek otišao i da je s njim otišla jedna epoha. Njegova smrt značila je smrt jedne epohe. Čini mi se da je s biskupom Ćirilom Kosom završilo naše dvadeseto stoljeće. Za sve nas u Đakovu bio je to jedan tužan ali i uzvišen trenutak. Njegovu smrt u vrijeme vezova smatramo određenom simbolikom.”
Po čemu biskupa Ćirila Kosa nose u srcu nadbiskupi Đuro Hranić i Marin Srakić:
„Pamtit ću ga na osobit način po njegovom smislu za humor, po njegovim šalama. Volio se šaliti na svoj i na tuđi račun ali kad se šalio nikada se nije šalio tako da bi nekoga povrijedio. I druga stvar, on je volio našu dragu Slavoniju, on je tamo odrastao, on je bio Slavonac. Međutim on ima korijene u Zagorju. On je u svojoj oporuci napisao da moli, ako je to moguće, da mu na sprovodu otpjevaju ‘Pored jedne velke gore’. Meni je to bilo dirljivo da je on u srcu tako nosio to Hrvatsko zagorje gdje se rodio, gdje je živio šest godina i da je poželio tu pjesmu na svojem sprovodu, što je dokaz da je on volio zavičaj iz kojeg je ponikao.”
“On je upravo jak u toj jednostavnosti i poniznosti. Kada je umro pitali smo se koji natpis da mu stavimo na nadgrobnu ploču, koja ga je karakteristika krasila?!
Dobri biskup – dobri pastir – to je njegova karakteristika!”
Ponizni i jednostavni – dobri biskupe Ćirile zagovaraj dragu nam Domovinu kod nebeskog Učitelja.
Poleg jedne velke gore
Poleg jedne velke gore,
kada prejdeš mnoge dole,
tam buš videl nekaj bele,
to je naše Ivanečke sele.
Gda buš išel malo dale,
tam buš videl lepe kraje
tu su ljudi dobre čudi,
z vinčekom te vsaki rad’ ponudi.
Vse vu cvetu i vu sreči,
srce ti bu moglo reči:
oj, Zagorje, moje blago,
vsakom sinu Hrvatskom si drago.