S. Fides Mandica Babić, redovnica sestara Kćeri Milosrđa Trećeg samostanskog reda Sv. Franje, misionarka je u Čileu već skoro četiri godine. O njezinu misionarskom pozivu i djelovanju – osobito u vrijeme pandemije, ali i uobičajenim izazovima mjesta u kojemu djeluje – razgovarala je novinarka Katoličkog tjednika Josipa Prskalo. Razgovor prenosimo u cijelosti s portala Katoličkog tjednika Nedjelja.

S. Fides rođena je u Metkoviću i, kako kaže, već su ju u osnovnoj školi privlačile misije i djelovanje misionara o. Ante Gabrića i Sv. Majke Terezije u Indiji o kojima je redovito čitala u Malom koncilu.

Od malena (čini se) za sva vremena

Stoga se pridružila molitvenim suradnicima i molila za njih, te je rado prikupljala poštanske marke za potrebe misija.

“U mom djetinjstvu mnoge su nam osobe pomogle, na čemu sam im i danas iskreno zahvalna. Osobno me uvijek veseli i čini sretnom kad mogu pomoći, duhovno ili materijalno, onima koji se nalaze u potrebi. U srednjoj školi sam osjetila da me Gospodin zove da mu se posvetim i postanem redovnica, ali sam to stavljala u drugi plan i govorila kako nije za mene. Poznavala sam nekoliko sestara iz različitih družbi i rado se s njima susretala. Nastavila sam školovanje i, nakon uspješna završetka, odmah sam se zaposlila te mislila na obiteljski život”, prisjeća se s. Fides.

Evo me! Bit ću redovnica!

“Na prvi godišnji odmor otputovala sam u Rim i boravila u središnjoj kući sestara Kćeri Milosrđa. One su mi ponudile kartu za audijenciju sa Svetim Ocem Ivanom Pavlom II., što sam s oduševljenjem prihvatila. Nakon audijencije 6. prosinca 1978. u dvorani Pavla VI. imala sam jedinstvenu prigodu osobno izmijeniti nekoliko riječi sa Svetim Ocem. Odmah nakon tog susreta rekla sam Gospodinu: ‘Evo me! Bit ću redovnica.’ Zaprjeka je bilo puno, ali Isus se za sve pobrinuo i već 7. veljače iduće godine stigla sam u kuću maticu u Blato na Korčuli”, ispričala je s. Fides o svojim redovničkim početcima koji su, kako se da naslutiti, plod ljubavi prema misijama.

I otisnula se…

Nakon redovničke formacije položila je prve zavjete 8. rujna 1981. te je bila katehistica u župi Šestine. Poslije završenog Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu djelovala je kao vjeroučiteljica u nekoliko škola u Zagrebu i Valpovu. Iz Valpova je otišla na službu vrhovne tajnice u Rim. No, njezina ljubav prema misijama nije se umanjila, naprotiv – kad je upoznala misijski rad svojih susestara u južnoameričkim provincijama, ona je još više porasla.

“Zaželjela sam otići u misije i pomoći našim sestrama u njihovu radu. Uputila sam molbu vrhovnoj predstojnici i ona mi je dopustila da idem u Čile. Poslije primanja misijskog križa u rodnoj župi Slivno Ravno – Vlaka, u listopadu 2016., otputovala sam u Santiago u Čileu gdje su me sestre srdačno primile. Kratko sam boravila u provincijalnoj zajednici i u prosincu sam poslana u našu zajednicu u Chimbarongou”, rekla je misionarka Babić o svojim prvim misionarskim koracima.

Foto: nedjelja.ba

Ondje je, kako kaže, po dolasku pomagala sestrama u raznim poslovima jer su bili ljetni praznici. Ali ubrzo se ukazala potreba za sestrom u Castru na jugu Čilea.

“Pitali su mene i rekla sam da idem, tim više jer je to prva naša zajednica u Čileu koju je utemeljila Bl. Marija Propetog Isusa Petković. Na blagdan Blagovijesti 2017. stigla sam na prelijepi otok Chiloe u grad Castro i započela svoju misiju i rad sa srednjoškolkama u našem učeničkom domu”, radosno je podijelila s nama redovnica kojoj je, priznaje, najveća poteškoća klima budući da se otok nalazi u blizini Antarktika te je dosta hladno, a kiša pada gotovo svaki dan.

“Ljeto traje dva do tri tjedna s temperaturom do 28 stupnjeva. Oni znaju reći da ovdje kiša pada 13 mjeseci. A na pitanje kako to kad godina ima samo 12 mjeseci, odgovore: ‘Da, 12 i Marijin mjesec’ (u cijelom Čileu slavi se od 8. studenog do 8. prosinca – Bezgrješno začeće). Zaista kiše je previše i često se pojavi duga, ali kiša ponovno pada i pada”, rekla je s. Fides koja je ipak, zahvaljujući brojnim osobama koje za nju mole, uspjela sve nadvladati te je zahvalna Bogu za sve milosti koje joj je podario pa je pomogla sestrama, učenicama i brojnim ljudima koje je susrela i od kojih je puno naučila.

A onda je došao koronavirus

Nažalost, poznato je kako je u misijama znatno teži život i uobičajenim okolnostima, no zanimalo nas je kako je na cjelokupnu situaciju utjecala pandemije koronavirusa…

“Istina da je život u misijama znatno teži zbog raznih okolnosti u koje mi misionari dolazimo, a to su: strani jezik, drugačija kultura, običaji, klimatski uvjeti i puno toga. Hvala Bogu, nama to nije tako velika zaprjeka jer idemo s vjerom tamo gdje nas Gospodin zove i uz njegovu pomoć radosno svjedočimo Božju ljubav i milosrđe prema svakom čovjeku i u svim okolnostima. Situacija koja je nastala pojavom koronavirusa na našem otoku Chiloe je vrlo složena. Ovdje je virus stigao sredinom veljače, a to je vrijeme ljeta i turističke sezone kad je u luku pristao jedan engleski kruzer s pet zaraženih. Nitko nije mogao u grad i navečer ih je vojni helikopter prebacio u bolnicu Puerto Montt. Sljedećeg dana kruzer je otišao iz luke. Nitko se nije zarazio”, rekla je redovnica, dodavši kako je početkom ožujka započela nova školska godina kada su u njihov dom stigle učenice.

Sad imamo prigodu još više moliti i razmatrati Božju riječ!

“Sve je bilo normalno, ali se već sljedećeg tjedna osjetila jedna neizvjesnost što će biti. Odmah su ukinuli let za Santiago i u trajektnoj luci na sjeveru otoka strogo su kontrolirani svi putnici. Na otoku je uvedena karantena i tjedan nakon toga prestale su sve aktivnosti i nastava. Ukinute su mise s narodom, ali svaki dan se mogla pratiti misa iz župe na Radiju Chiloe ili preko YouTube kanala. Učenice su se vratile svojim kućama i nakon nekog vremena uspostavljena je povremena nastava putem interneta. Nažalost, svi učenici nemaju tu mogućnost i to je jedan ozbiljan problem. Sestra koja sa mnom radi u domu otišla je krajem veljače u Santiago na godišnji odmor, ali se zbog pandemije još ne može vratiti. Autobusni kolodvor pored naše kuće je prazan. Ovih dana počelo se voziti samo po otoku”, opisala je situaciju uzrokovanu pandemijom koronavirusa.

Foto: nedjelja.ba

Kao i kod nas

Saznali smo i kako je u župi s. Fides bio manji broj zaraženih, no budući da se u gradu nalazi bolnica, u početku su svi zaraženi s otoka dolazili ondje na liječenje.

“Veći broj zaraženih, oko 70, pojavio se u Ancudu, na sjeveru otoka, prošlog mjeseca, a tada je i u Castro došlo 10-ak zaraženih. Do danas u Čileu je bilo oko 320 tisuća zaraženih i 7 290 umrlih, trenutno je aktivnih oko 21 tisuće. To je velik broj, a vladaju mjere kao i u Europi. Nažalost, mnogi se ne pridržavaju pa je stoga i smrtnost velika. Ja, primjerice, živim u zajednici s dvjema starijim sestrama i one ne izlaze van. To im je jako teško palo jer su usprkos svojim godinama posjećivale bolesnike po gradu i dijelile im sv. pričest. Budući da sam najmlađa, brinem se za sve što treba kupiti i urediti – u kući i van. Nastojim se pridržavati propisanih mjera i vjerujem da će sve biti dobro. Neizmjerno sam zahvalna Bogu da župnik, koji stanuje u našem susjedstvu, svaki dan slavi sv. misu u našoj kapelici. Sad imamo prigodu još više moliti i razmatrati Božju riječ. Ljudi nas zovu i traže da za njih molimo. Prije korone smo kuhali topli obrok za beskućnike, a sad ne možemo. Ipak, kad netko dođe i traži hranu, rado im damo ono što imamo, a kad dobijemo odjeću, i to podijelimo potrebitima”, rekla je sestra, spomenuvši kako su mjere kao i kod nas: kad broj zaraženih raste, onda se postrožuju, a kad se smanjuje, onda se i mjere ublažavaju.

Gospodin nam uvijek daje mogućnosti da mu se što više približimo!

Misionarka nam je otkrila i kako je planirala doći na ovogodišnji susret misionara koji se početkom srpnja trebao održati u Rijeci, ali joj je zbog situacije s pandemijom onemogućen dolazak. “Žao mi je zbog toga, no vjerujem kako će biti prilike za naš susret. Najvažnije je da budemo zdravi, čuvamo i molimo jedni za druge”, naglasila je.

Zajednica Hrvata

Također nam je ispričala kako su sve ove mjere suzbijanja širenja zaraze vjernicima u njezinoj župi bile teške te je mnogima bilo nejasno zašto ne mogu na sv. misu, a posebno im je bilo teško što ne mogu sudjelovati u obredima Velikog tjedna, proslavi Uskrsa, Duhova, Tijelova i ostalih blagdana. “Nedavno smo slavili blagdan Sv. Ivana Krstitelja kojeg dosta časte i imaju svoje tradicijske običaje. Zajednica Hrvata koji žive u Castru i na otoku taj dan se okupi na zajedničko slavlje. Ove godine nije bilo nikakva susreta ni slavlja. Na otoku se posebno slavi Sv. Petra – zaštitnika ribara, kojih ovdje ima puno. Svečano se slavi procesijom s barkama i brodovima po Tihom oceanu uz njihovu glazbu i ples u čast svetca”, saznali smo od misionarke Babić.

Rekla je i kako je ovo vrijeme koronavirusa pridonijelo da svi uvidimo tko i što nam je uistinu važno u životu, da ponovno otkrijemo zaboravljene obiteljske vrijednosti i važnost molitve i sakramenata za nas katolike.

“Još uvijek se ne možemo posjećivati ali zato putem novih tehnologija komuniciramo i zanimamo se jedni za druge. Nedavno smo imale Zoom susret s našim sestrama u provinciji i bilo je vrlo zanimljivo. Gospodin nam uvijek daje mogućnosti da mu se što više približimo i da ga svojim životom i primjerom približavamo našem bližnjem, da budemo njegovi svjedoci. Pokušajmo dati odgovor na pitanje: ‘Što bi Krist učinio na mom mjestu?’ Kao i svugdje ima dosta siromaha, a zbog gubitka posla, svakim danom ih je sve više. Molimo da nam dobri Bog pomogne kako bi što prije nestao ovaj virus, kako bismo mogli ići na misu, slaviti Gospodina i s njim živjeti novim životom”, rekla je redovnica kojoj se, kako je spomenula, nije bilo teško snaći u novoj sredini koja ju je lijepo prihvatila.

Molimo za duhovna zvanja u Čileu jer ih je zaista premalo!

Naime, oni iznimno cijene sestre i njihovu ulogu koju su imale u odgoju i obrazovanju djece i mladih tijekom 70 godina njihove nazočnosti na ovom otoku.

“Naše sestre su prve redovnice koje su došle u Chiloe i odakle su bile prve sestre Kćeri milosrđa u Čileu. Za vrijeme mog boravka s njima upoznala sam ove ljude koji su jako jednostavni, gostoljubivi i pobožni, kao i dio njihovih običaja koji su posve drugačiji od naših. Kada vas pozovu u posjet, na odlasku vam kažu: ‘Dođite nam opet i ne zaboravite ovo je vaša kuća.’ Zaista nešto lijepo i vrlo srdačno”, posvjedočila je misionarka Fides.

Inače, na otoku gdje djeluje 16 je crkava koje su zaštićeni spomenici kulture, a sve do jedne su drvene, dok neke nemaju nijednog metalnog čavla. Dodala je i kako je priroda predivna te je sve jako zanimljivo, no ima puno posla, osobito na duhovnom području. “Prošle godine sam imala vjeronauk s prvopričesnicima u jednoj filijali, a sad mi to nedostaje”, priznala je.

“Na kraju bih čitateljima preporučila da zajednički molimo za duhovna zvanja u Čileu jer ih je zaista premalo, a jako su potrebna, kao i za sve naše misionare. Sve neka nas prati zagovor naše Bl. Marije Propetog Isusa koja je svoju malu hrvatsku družbu dovela u ovu dragu čileansku zemlju”, poručila je na kraju misionarka Fides Babić.