Prijevara je svjesno i hotimično učinjeno djelo s ciljem da se druga osoba zavede u zabludu kako bi se došlo do konkretnoga zaključenja ugovora, tj. kako bi se od nje nešto iznudilo ili navelo da učini nešto što inače ne bi nikada učinila, piše fra Šimo Ivelj, doktor Kanonskog prava i član Franjevačke provincije Bosne Srebrene za portal Svjetlo riječi.

Sama prijevara može se izvršiti na različite načine, kako to navode različiti komentatori (L. Chiappetta, V. Blažević, N. Škalabrin i dr.): prikrivajući istinu, iznoseći neistinu te vještim radnjama i varkama koje stvaraju privid da postoji nešto čega zapravo nema ili da nema nečega što zapravo postoji. U ovom slučaju različite obmane, spletke i lukavstva iskrivljuju volju druge osobe (oštećene stranke) i navode je da izvrši neki čin koji ona inače ne bi izvršila ili koji bi učinila uz drukčije uvjete.

Zašto je to tako? Zato što prijevara ne utječe izravno na volju, nego na razum uvlačeći ga u zabludu.

Sada je potrebno postaviti drugo pitanje: Jesu li takvi čini pravno valjani? Prema odredbi kan. 125 § 2 pravni čin učinjen zbog zlonamjerne prijevare je valjan, osim ako se pravom određuje što drugo, ali se može poništiti sudskom presudom, bilo na zahtjev oštećene stranke ili njezinih pravnih nasljednika. Zašto je to tako? Zato što prijevara ne utječe izravno na volju, nego na razum uvlačeći ga u zabludu. Jednostavnije rečeno, prijevara ne dokida volju subjekta, nego je samo umanjuje. Ipak, ovdje treba napomenuti da postoji iznimka od ovoga pravila koji se navodi u kanon 125 § 2, a temelji se na naravnom pravu: ako prijevara izazove bitnu zabludu, ona kao takva sama po sebi čini pravni čin nevaljanim.

Jedan takav pravni čin od posebne važnosti jest ženidba, odnosno odredbe sadržane u kanonu 1098, a koje se odnose na ženidbenu privolu u određenim slučajevima.

Kao što je već rečeno, postoje i iznimke koje predviđa pozitivno pravo sadržane u Zakoniku kanonskog prava s ciljem da se zaštite pravni čini od posebne važnosti. Tako i sam kanon 125 § 2 navodi sljedeći izraz: osim ako pravo određuje nešto drugo. Jedan takav pravni čin od posebne važnosti jest ženidba, odnosno odredbe sadržane u kanonu 1098, a koje se odnose na ženidbenu privolu u određenim slučajevima. S obzirom na zlonamjernu prijevaru samo pravo određuje u kan. 1098 da nevaljano sklapa ženidbu tko ulazi u nju zaveden, radi zadobivanja privole, zlonamjernom prijevarom o nekoj osobini druge stranke koja po svojoj naravi može teško narušiti zajednicu ženidbenog života.

Da bi neka ženidba po ovom kanonu bila nevaljana, moraju se istovremeno ostvariti četiri uvjeta:

Prvi uvjet

Ono što se kao temeljno traži, za ovaj način ništavosti ženidbe, jest prisutnost zlonamjerne prijevare koja mora prouzročiti stvarnu obmanu ili zabludu osobe koja sklapa ženidbu. A sve to s ciljem da prevarena osoba sklopi brak, znajući da u protivnom do braka ne bi došlo. Dok, recimo unatoč tomu što je bilo radnji usmjerenih na prijevaru, ženidba će biti valjana, odnosno privola će biti valjana ako se druga osoba nije dala zavesti u zabludu poznavajući stvarno stanje stvari. U tom slučaju postoji moralna prijevara, ali ne i pravna.

Drugi uvjet

Da bi se moglo uopće govoriti o nevaljanosti ženidbe zlonamjerna prijevara mora biti učinjena s točno određenim ciljem: da se dobije ženidbena privola točno određene osobe. Ako se prijevarom žele postići neki drugi ciljevi kao što su zaštita vlastite časti, strah od kazne i drugi ljudski obziri privola bi po sebi bila valjana. Zakonik je ovdje sasvim jasan: prevara supruga u nekoj određenoj osobini, ali ne zato da bi se iznudila ženidbena privola, nego iz nekih drugih razloga ne utječe na valjanost privole.

Treći uvjet

Prema istom kanonu osoba – oštećena stranka – treba biti zavedena zlonamjernom prijevarom o nekoj osobini druge stranke, koju onaj tko je zaveden želi oženiti, a ne o nekim osobinama njezinih roditelja koji se u ovom slučaju ne mogu uzimati u obzir.

Klasičan primjer takve prijevare je da se zaručnik predstavlja kao praktični vjernik, a u stvarnosti to nije, ili da je blage i miroljubive naravi, a u stvarnosti je nasilnik.

Tako se prijevara može odnositi samo npr. na neke fizičke, moralne, socijalne i druge osobine, ali nikako na okolnosti, činjenice ili događaje koji se ne tiču osobine druge stranke. Sama prijevara može biti ostvarena izgovaranjem laži koje se odnose na osobine na kojima recimo druga stranka inzistira, a koje u stvarnosti ne postoje.

Klasičan primjer takve prijevare je da se zaručnik predstavlja kao praktični vjernik, a u stvarnosti to nije, ili da je blage i miroljubive naravi, a u stvarnosti je nasilnik. Ovakva i slične prijevare se u pravu nazivaju još i pozitivnom prijevarom. Prijevara može biti ostvarena i prešućivanjem istine. Ona se još naziva i negativnom prijevarom. U ovom slučaju osoba svjesno i hotimično prikriva recimo svoju neplodnost, neku zaraznu ili neizlječivu bolest, raskalašen i razvratan život, kroničnu ovisnost o alkoholu i opojnim drogama, teške prethodne kazne i krivična djela kao što su ubojstva (i sl.), trudnoću s nekom drugom osobom, neizlječivu impotentnost i druge slične primjere. Očito da zavedena stranka ne zna za nedostatak osobine, ako je ta osobina pozitivna ili ne zna za njezino postojanje ako je negativna, inače ne bi bilo ni prijevare ni zablude.

Valja napomenuti i to da Zakonik kanonskog prava ne precizira tko mora biti autor ovih prijevara, što znači da njihov autor ne mora biti samo druga stranka, nego i neka treća osoba: npr. roditelj, brat, sestra, prijatelj i dr. Nije bitno tko je izvršitelj prijevare, nego je važna sama činjenica postojanosti prijevare radi zadobivanja privole i da se izvrši u ime dotične stranke.

Četvrti uvjet

Kao zadnji uvjet traži se da ta zlonamjerna prijevara u osobini druge stranke treba biti takva da po svojoj naravi može teško narušiti zajednicu ženidbenog života. Prijevara mora biti teška, barem u smislu svoga objekta. Takve osobine, osim što moraju biti realne karakteristike, a ne nekakve iluzije o drugom, moraju biti prisutne u samom času sklapanja ženidbe (prijevara – causadans – mora biti prethodna), a ne da se pojave nakon ženidbe.

Isto tako prešutna teška psihička bolest može dovesti u opasnost tjelesno i duhovno dobro drugoga ženidbenog druga i dr.

Recimo, netko tko je prešutno ušao u brak sa spolnom ili nekom drugom zaraznom neizlječivom bolešću tim činom teško narušava zajednicu ženidbenoga života jer može dovesti u životnu opasnost drugoga ženidbenog druga ili je namjerno prešutio vlastitu impotentnost što narušava osnovne bračne dužnosti i samu svrhu ženidbe (dobro ženidbenih drugova te rađanje i odgajanje djece). Isto tako prešutna teška psihička bolest može dovesti u opasnost tjelesno i duhovno dobro drugoga ženidbenog druga i dr.

Općenito govoreći, odredba o nevaljanosti ženidbe sadržana u kanonu 1098 čini novinu pozitivnoga prava jer se nije nalazila u Zakoniku kanonskog prava iz 1917. Stoga i nema retroaktivni učinak te se ne može primijeniti na ženidbe koje su bile sklopljene prije stupanja na snagu novoga Zakonika, tj. do 29. studenoga 1983.