Odaziv na redovnički poziv

Prije svega, je li vam bilo teško opredijeliti se za redovnički poziv?

Kao i za svaki poziv, uvijek je prisutno propitivanje je li to tvoj put, uvijek se važu i druge mogućnosti. Tako sam i ja razmišljala i vagala je li za mene redovnički ili laički život. Eto, uvijek je dobro slušati svoje srce.

Mlada klanjateljica s. Karolina / foto: privatna arhiva

Zašto ste se onda opredijelili za Klanjateljice Krvi Kristove?

Sestre su bile kod nas u župi ali, iskreno govoreći, meni je tada bilo svejedno kod kojih sestara ću poći, meni je samo bilo važno da budem redovnica. Nisam puno poznavala te razlike, a zapravo ih i nema puno. Pa temelj nam je svima Isus, a samo se način djelovanja tu i tamo nešto razlikuju. Rekla sam svom župniku da bih rado bila redovnica, a on je meni rekao: “Dobro razmisli! Isus Krist je bio razapet na križu i ostao ondje tri sata. Hoćeš li ti moći tako cijeloga života?” Ja sam, s obzirom da u mladosti ne razmišljaš puno nego ti je u glavi samo ono što želiš, samo rekla: “Hoću.” I tako sam se pridružila klanjateljicama.

Zavjeti s. Karoline / foto: privatna arhiva

Kako ste se snašli u Družbi i kako su sestre prihvatile jedan veliki dio vašega života o kojem ćemo kasnije reći malo više?

Mogu reći da sam se jako dobro snašla. Moja obitelj nije bila presretna mojom odlukom i zato sam u tim prvim danima uvijek mislila da se ne dogodi da me dođu odvesti doma. Tako da sam uvijek više prianjala i nekako me to tjeralo da uvijek više prianjam uz ono što sam izabrala.

Avantura duga četrdesetak godina

Kad se u javnosti kaže s. Karolina Miljak, onda ste zasigurno najpoznatiji po pastoralu Roma. Vi ste i nacionalna ravnateljica tog pastorala i tajnica Odbora HBK već dugi niz godina, još od vremena biskupske konferencije bivše države. Kako je do toga došlo?

Kad sam se vratila sa studija, išla sam u Kutinu, u jednu župu koja je jako bila aktivna. Pokojni mons. Željko Slonjšak mi je stvarno dao otvorene ruke i mogla sam raditi puno i sa svim župljanima. Imala sam djecu od prvog do osmog razreda na filijalama, u centru od petog do osmog razreda, krizmanike, srednjoškolce, studente koji su dolazili preko vikenda doma, obitelji… Jednom sam vidjela da Romi dolaze krstiti djecu, a ja sam mislila da su svi Romi muslimani. Nešto kasnije, kad sam se vraćala s filijale i imala nešto vremena, rekla sam Isusu:

“Ako na semaforu bude zeleno, idem pripremiti misu. Ako bude crveno, ići ću lijevo prema romskom naselju.” Kad sam došla do semafora, bilo je crveno. Kad se uključilo zeleno, skrenula sam prema romskom naselju. Ma, već i prije tog semafora mislila sam da ako odem do njih, možda se nešto i promijeni.

Osmijesi / foto: privatna arhiva

Cijelo tadašnje društvo, nažalost i Crkva u tom društvu, Rome je doživljavalo kao da ‘postoje tamo neki ljudi, ali nemojmo ih dirati, oni imaju svoj svijet i svoju civilizaciju.’

Mislila sam, ako skrenem, možda se nešto i promijeni, a ako ne, ostat će status quo. Kad sam se vraćala, bilo mi je jasno da su Romi prekrasni ljudi, gostoljubivi, dobronamjerni i iskreni. Tada sam shvatila da su ovo prave misije na tlu domaće Crkve i rekla: “Ovdje se ni po koju cijenu ne zaustavljam!” Eto, tako je to počelo.

Romi čuvaju brojne vrijednosti koje smo mi pokopali

U ovih skoro 40 godina, koje su ljepote rada s Romima, a koji su izazovi?

Ljepote su bile u tome što sam krčila jedan novi put koji dotad nije postojao i to je bilo zaista lijepo. Imala sam jedno zadovoljstvo, ono na što Drugi vatikanski sabor poziva, stvaranja novih puteva. S druge strane, u njihovom svijetu sam našla toliko iskonskih primjera tko je čovjek. Naime, Romi čuvaju neke vrijednosti koje smo mi davno pokopali. A izazova je bilo svaki dan, kao i uvijek kada se surađuje s ljudima.

Jedan od glavnih izazova bio mi je da sami Romi uzmu svoje živote, sudbinu svoga naroda, u svoje ruke. Nažalost, to i danas živi među nama koji nismo Romi, da se za njih netko treba brinuti, da se treba za njih misliti, za njih napraviti ovo ili ono, a rijetko se shvaća da treba s njima to sve činiti.

Nedavno sam s jednom institucijom doživjela da mi skoro nisu dali da mi dođe romska obitelj, odnosno glava obitelji i i njegova kći koja je brinula o toj obitelji. Ja sam rekla: “Ako oni ne dolaze, ne dolazim ni ja. Oni nisu maloljetni, nego odgovorni ljudi koji se mogu brinuti za svoju obitelj i možemo s njima zajedno razgovarati o tim problemima.” To je za mene bio jedan od glavnih izazova i drago mi je da je to danas tako, jer Romi ulaze u sve društvene strukture, bez obzira na određeno dostignuće da budu u tim strukturama. Uostalom, svaki čovjek mora rasti, pa tako i oni, ali mi je drago da malo-pomalo oni uspijevaju. Naše je da im damo potporu i da im pomognemo otvarati nove putove i stvarati novi mentalitet, s obzirom na društvene i crkvene strukture.

Jezik nije prepreka

Sestro Karolina, jeste li u ovih 40 godina naučili dobro neki neki njihov jezik?

S obzirom da svaka etnička grupa Roma praktički ima svoj jezik, to nije jednostavno. Tek u Londonu 1971. godine na Prvom svjetskom kongresu Roma dogovoreno je da rromani ćhib bude zajednički jezik. Međutim, više od 90% Roma u Hrvatskoj ne pozna taj jezik, s obzirom da postoje čak dvije varijante jezika. Osim toga, naši Bajaši, koji su većinom katolici, taj jezik uopće ne poznaju, a Romi iz Like ne poznaju nijedan drugi jezik osim hrvatskoga. Kad sam počela raditi s Romima, ta svijest o zajedničkom jeziku nije prodrla ni među Romima, ni u društvo, ni u Crkvu.

S klanjateljicama kod Pape / foto: privatna arhiva

Vidjela sam da je mentalitet bio takav da bi moje poznavanje samo jednog jezika više značilo razdvajanje među samim Romima. Kad sam progovorila nekoliko riječi na jednom jeziku, skupina koja govori drugim jezikom mi je to pomalo zamjerila. Tako sam shvatila da se bolje s time ne zamarati, nego ih intuicijom razumjeti i družiti se s njima.

Ono što mi je važno da ih, kad nešto trebam, od njih to i tražim. Primjerice, autorica sam dvaju katekizama, odnosno jednoga katekizma koji smo preveli na dva jezika, i to na jezik Bajaša i na rromani ćhib. Dakle, to su dva jezika kojima najviše govore Romi katolici u Hrvatskoj i zato smo prevodili na ta dva jezika. Jako je važno da vi tražite njihovu uslugu, a normalno je da ćete vi pratiti i nadgledati situaciju.

Što na kraju razgovora poručiti Hrvatima, što Romima, što Crkvi, a što društvu u Republici Hrvatskoj?

Budimo najprije ljudi jedni prema drugima. Poštujmo vrijednosti jednih drugih i raznolikosti jedni drugih, a ne gubimo svoje identitete.

S. Karolina i djeca / foto: privatna arhiva

S. Karolina, hvala Vam na gostovanju na HKR-u!

Hvala vama na pozivu i preporučam se u molitve vaših slušatelja i čitatelja i neka Krv Kristova sve ono što je, snagom Božjom, čovjek stvorio, opečati za vječnost.

Podsjećamo na kraju da će s. Karolina Miljak pedesetu obljetnicu redovničkih zavjeta proslaviti u četvrtak, 20. kolovoza misnim slavljem koje će u crkvi sv. Josipa na zagrebačkoj Trešnjevci u 19 sati predvoditi đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić.