Mnoge fascinira radost svetaca, mir kojim zrače, vječni osmijeh na licima. A onda vidimo sebe, tako često smrknute i čangrizave i umorne i pitamo se što radimo krivo? Život svetaca nije život bez križeva, često je to život obilježen smrću najbližih, život bolesti, život krajnjeg siromaštva, život izdaje najbližih, život u kojem se čini da se Bog sakrio od njih, a ipak, to je život duboke nutarnje radosti. Tajna njihove radosti je ukorijenjenost u Bogu, dopuštanje Bogu da providi sve ono što im je potrebno za život, udaljavanje od njihovih površnih planova i želja za mirom, radošću, užitkom, odmorom. Tek u odricanju od svih želja osim one da bude volja Božja, čovjek nalazi svoj mir. Tek u traganju za ničim izvan Boga, čovjek dolazi do svega u Bogu, pronalazi svu sreću koju je prije tražio, a nije ju uspijevao naći. A dokle god moj mali „ja“ stavlja sebe na prvo mjesto, dokle god pati jer nije uvažen, jer nije cijenjen, jer nije voljen, jer nije privlačan, jer nije poželjan, jer nije mlad, jer nije zdrav, jer ne uživa materijalno obilje, dokle god moj mali „ja“ odbija nositi svoj križ, taj će ga križ satirati i neće biti ono za što je namijenjen: da bude sredstvo za dolaženje do Boga. Tek viseći na svome križu mogu doći do Gospodina, doći mu dovoljno blizu da čujem Njegove riječi da ću biti s Njim cijelu vječnost. Tek u traženju samo Njegova kraljevstva mogu pronaći odmor od svoga križa koji prestaje biti težak kad znam zašto mi je stavljen na leđa. Tek kad nestane moj mali „ja“ mogu procvasti i mogu dopustiti Bogu da mi daje snage za svaki tren ovoga života. Tek kad nestane moj mali „ja“ pronaći ću svoj mir i shvatiti da stvoren sam voljeti, da stvoren sam gorjeti za Boga i bližnje, da stvoren sam davati i ne gledati cijenu. Tek kad nestane moj mali „ja“, moći će On u meni rasti, moći ću postati ono za što sam stvoren.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Br. Jakov od Križa (@br.jakov)