Slušajući današnje evanđelje, vjerujem da svima nama posebno odzvanjaju riječi proroka Izaije: „Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade“ (Lk 3,4-5).

Ove riječi kao da su upućene nekome arhitektu i građevincu koji treba pripremiti teren za izgradnju nekakva savršenog zdanja, zgrade, ceste, nebodera, mosta… Ali, kad pogledamo kontekst, jasno je da Izaijine riječi ne govore o građevinskim radovima, nego o nutarnjoj pripravi, da naše srce postane mjesto u koje Gospodin dolazi.

Ivan Krstitelj iskazuje adventski stav

Naime, evanđelje kaže: „Dođe riječ Božja Ivanu, sinu Zaharijinu“ (Lk 3,2). Drugim riječima, Bog je Ivanu progovorio i poslao ga da pripravi put Gospodinu.
Ivanu Krstitelju, kojega susrećemo u evanđeoskim tekstovima više puta tijekom cijele liturgijske godine, u adventskom vremenu pridajemo još veći značaj. Zašto? On, upravo uz Blaženu Djevicu Mariju, svojim riječima i djelima iskazuje „adventski stav“.

Tako bismo mogli reći da je on advent u osobi. Stoga je nemoguće slaviti advent bez Ivana Krstitelja. Ivana bismo trebali zavoljeti kako bismo istinski živjeli adventski. To ne znači samo u adventu – cijeli naš život trebao bi postati advent.

Zanimljiva je sama osoba Ivana Krstitelja. Luka govori sažeto, no uronimo li dublje u sam tekst evanđelja, tada možemo iščitati puno više. Ivan, sin velikog svećenika Zaharije, imao je po svoj prilici dvadesetak godina kad mu je došla Riječ Božja. Iako bi po židovskim zakonima i propisima Ivan trebao boraviti u Hramu kao mogući nasljednik svoga oca, on boravi u pustinji, jer je čovjek Duha Božjega od majčine utrobe.

Maleni i neznatni ljudi mogu pokrenuti svijet

On nije čovjek rituala – on je Božji čovjek! I Bog po njemu progovara te ga izabire da pripravi put Gospodinu Isusu Kristu, koji nedugo zatim počinje javno djelovati. On, slab, malen i neznatan čovjek, pripravlja put Gospodinu, a ne oni velikani koje nam spominje evanđelje: car Tiberije, Poncije Pilat, Herod, Filip, Ana i Kajfa (usp. Lk 3,1). Političke i vjerske vođe stavljene su po strani, a malen i neznatan čovjek uzvišen je iznad svih. Tu se ogleda Božja veličina, koja se očituje u malenima i neznatnima. Kako maleni i neznatni ljudi mogu pokrenuti svijet i preokrenuti ga naglavačke! To je činio i Ivan Krstitelj, pozivajući ljude onoga vremena, ali i nas danas, na obraćenje i promjenu. Zato je njegov lik uvelike bitan u adventu.

Ljudi općenito ne vole promjene, jer promjena zahtijeva od nas da se pomaknemo i pokrenemo, da napustimo svakodnevicu. Ponekad osjećamo da ono što činimo nije dobro. Znamo da bismo uz trud i napor mogli mnogo više, ali to ne činimo. Koristimo česte izgovore: da nemamo vremena, snage, pa čak ni motivacije i potpore… I tako radije ostajemo na onom starom, provjerenom, sigurnome putu.

Ljudi ne vole promjene jer promjena zahtijeva od nas da se pokrenemo

Međutim, Božja riječ danas nas potiče, nuka i tjera na rad. Potiče nas na promjene. Nuka nas da sve ono što je u nama krivudavo i brdovito izravnamo. Svatko od nas zna što je to u njemu što bi trebao izravnati. Jesu li to svađe s članom obitelji? Jesu li to sukobi sa susjedima? Ili pak s prijateljima i kolegama s posla, te se osjećamo nesretno i krivudavo?

Božja riječ poziva nas također da se spustimo s brda naše oholosti, umišljenosti, bahatosti i drskosti egoizma, kojima smo povrijedili i obezvrijedili svoga bližnjega s kojim dijelimo svakodnevicu. Tjera nas da pognemo glavu i priznamo koliko smo puta drugoga otjerali od sebe svojim ponašanjem.

Božja riječ poziva nas da se spustimo s brda naše oholosti

Ponekad se zbog naše samodopadnosti ljudi izmiču od nas. Neka funkcija ili položaj u kojem se trenutno nalazimo može nas zavesti da smo superiorniji i bolji od drugih. Tražimo puno od drugih, a nismo ni svjesni da ni sami ne zadovoljavamo kriterije koje postavljamo drugima.

Božja riječ ne šuti. Ona viče. Ona je glas u pustinji. Glas u našoj nutrini koji nam ne dopušta da se usalimo u egoizmu. Ona je živa i zato ima snagu mijenjati nas.

Božja riječ utjelovljena je u osobi Isusa Krista. Stoga se svakodnevno trebamo preispitivati i nastojati postati što sličniji Riječi koja je tijelom postala, a koju iščekujemo da ponovno dođe k nama.