Kardinal je Ratzinger u misi za izbor pape, prije ulaska u konklave, iz kojih je izišao kao Benedikt XVI. održao znamenitu homiliju kardinalskom zboru, a time posredno i cijeloj Crkvi, cijelom svijetu, u kojoj se jasnim i oštrim riječima okomio na suvremeni relativizam, liberalizam, duh vremena, nepostojanje jasnih etičkih zasada, proizvoljnost i samovolju znanosti koja se ne obazire ni na kakve ustaljene i čvrste vrijednosti. Ako je išta za njegov duhovni stav te teologiju bitno, jest činjenica kako on nikada nije pokušavao unijeti u svoju teologiju duh vremena, duh moderne ili svijeta, nego je uvijek pokušavao unijeti vjeru, Isusa Krista, njegovu istinu u svijet u komu živimo, dakle, ne prilagodba vjere vremenu, nego mjeriti i prilagođavati vrijeme prema Isusu Kristu i njegovoj riječi. Isus mora ostati onaj konačni kriterij, mjesto prosudbe ali i krize svijeta i čovjeka. Jer s Isusom je došla istinska kriza u čovječanstvo, kriza u izvornom smislu, kao mjesto odlučivanja.

Ratzinger kao i mnogi teolozi 20. stoljeća imali su u engleskom kardinalu, obraćeniku s anglikanizma u Katoličku Crkvu, Johnu Henryju Newmanu, koji se rodio prije nešto više od dvjestodvadeset godina, velikoga prethodnika, također snažna borca protiv duha svoga vremena, liberalizma. Vrijedi osvrnuti se na toga velikana duhovne misli koji je na svoj način obilježio Crkvu devetnaestoga stoljeća, a u nas je premalo poznat. Bitno je utjecao na teologe 20. stoljeća te je bio preteča Drugoga vatikanskog sabora svojim zrenjima i spisima.

“Od samoga sam se početka borio protiv jednoga velikoga zla ovoga vremena: već trideset, četrdeset, pedeset godina trudim se prema svojim najboljim silama kako odvratiti duh liberalizma od vjere.” Tu je riječ izgovorio John Henry Newman u poznatom govoru što ga je održao kad mu je 12. svibnja 1879. uručena bula kojom je promaknut u kardinala Katoličke Crkve. U religijskome liberalizmu sagledavao je Newman najvećega neprijatelja kršćanstva. Promaknuće u kardinalsku čast bijaše mu dobrodošao povod da utvrdi svoje osvjedočenje kako Crkva žurnije i preče nego ikada treba boraca koji će se uključiti u borbu protiv religijskoga liberalizma, “jer je liberalizam zabluda koja cijeli svijet uvlači u svoje mreže.” Vjernički angažman za objavljenu istinu protiv duha vremena i mode provlači se kao crvena nit kroz sav Newmanov život i djelo. I upravo je u tome veliki engleski teolog 19. stoljeća snažan uzor.

Sveto pismo kao izvor etičkih zasada

John Henry Newman rodio se 21. veljače 1801. u Londonu u anglikanskoj obitelji. Još kao mladić osjećao je duboki smisao za vjeru i religijsko, što se posebno očitovalo u njegovoj ljubavi za Sveto pismo. U Bibliji je pronašao etičke zasade koje su mu bile jasne i prihvatljive. Međutim, u najranijoj mladenačkoj dobi manjkala su mu istinska vjerska osvjedočenja. Doskora se morao boriti s kušnjama spram vjere i nevjere te je bio sklon nekakvu humanizmu bez Boga. Želio je biti gentleman, a ne vjernik. “Sjećam se nauma kako sam htio zapravo biti krjepostan, ali ne i religiozan. U predodžbi vjere bilo je nešto što nisam volio. Također nisam ni spoznao koji bi smisao imalo ljubiti Boga.”

Posred tih nutarnjih mladenačkih oluja došlo je do prvoga obrata u njegovu životu što je on nazvao ‘prvim obraćenjem’. Naime, ljetne je praznike kao mladić provodio u nekome internatu te je na poticaj svoga učitelja pročitao knjigu “Moć istine” od Thomasa Scotta. Čitanje te knjige pogodilo ga je posred srca i dovelo do žive vjere u Božju prisutnost. “Otkrio sam u svome umu kako postoje dva i to samo dva bića koja su apsolutna i sa zornom samorazumljivošću: ja osobno te moj Stvoritelj”. Iz Scottove knjige uzeo je dvije riječi koje se provlače kao geslo, kao crvena nit kroz cijeli njegov život: “Svetost ispred mira”, zatim “rast je jedini dokaz života”.

Od trenutka toga prvoga obraćenja Newman je bez okolišanja žudio slijediti istinu. “Kad mi bijaše 15 godina (ujesen 1816.) u mome se mišljenju dogodio veliki obrat. Došao sam pod utjecaj nekoga određenoga vjerovanja. Momu su se duhu utisnuli posve jasni dogmatski dojmovi koji se nikada više nisu izbrisali niti su bili bilo čime pomućeni.” Uvijek je imao u sebi živu svijest vjere i milosti. Sam se izrazio: “Protuslovio bih svojoj individualnosti i osobi kad ne bih bio siguran da me je Bog, dok još bijah mladić od petnaest godina, posve i naskroz promijenio, kao što sam siguran u egzistenciju… tvarnoga Božjeg djelovanja u Katoličkoj Crkvi. Ja sam sigurniji da mi je Bog tada podario veliku mogućnost da ga ljubim nego da je… sveti Augustin crkveni učitelj.” Kao posljedica toga silnoga milosnog dara, velike kršćanske vjerske istine – Božje utjelovljenje u Isusu Kristu, Božje djelo spasenja i otkupljenja, dar Duha Svetoga u Crkvi i vjernicima – odsada su u njemu sve više i više postajale živom zbiljom.

Po završetku svojih studija Newman je postao profesor u Oxfordu, a doskora se dao zarediti za svećenika u anglikanskoj Crkvi. Tih je godina dospio pod utjecaj jedne struje u anglikanskoj Crkvi koja se najvećma orijentirala prema ranoj Crkvi. Došao je u doticaj s crkvenim ocima koji su u svoje vrijeme, usred poganskoga svijeta, neustrašivo i odvažno branili i zastupali vjeru. Istodobno je promatrao s velikom zabrinutošću kako raste utjecaj liberalnih strujanja u Oxfordu i cijeloj Engleskoj. Posljedica toga bijaše da se vjera sve više i više potiskivala iz javnoga života. Lišena svoga postulata istine ona je svedena na stvar subjektivnoga mišljenja, osobnoga ukusa.

Da bi se suprotstavio takvu razvoju stvari, Newman je s nekim prijateljima utemeljio god. 1833. tzv. Oksfordski pokret. Vodeći ljudi toga pokreta bijahu uvjereni kako je Engleska otpala od vjere te joj treba ‘druga reformacija’ – dubokosežna liturgijska i duhovna obnova u duhu rane Crkve. Temeljna zasada Oksfordskoga pokreta sažeta je u Newmanovim riječima: “Moja borba bijaše protiv liberalizma. Pod liberalizmom shvaćam protudogmatski princip sa svim njegovim posljedicama. Od svoje petnaeste godine dogma bijaše temeljna zasada cjelokupnosti moje vjere. Druge religije ne poznajem. Ne mogu zamisliti pojam neke druge religije. Religija kao puki osjećaj za mene je običan san i tlapnja. S istim pravom bi se dalo govoriti o dječjoj ljubavi bez roditelja, kao i o pobožnosti bez zbilje nekoga vrhovnoga bića.”

Objavljujući “Tracts” – „Traktate“ – letke koji su pogađali i padali kao grom iz vedra neba – vođe Oksfordskoga pokreta htjeli su uzdrmati savjesti duhovnih lica i običnih vjernika u Engleskoj. Newman je znao kako će njegova borba protiv duha vremena postići uspjeh samo onda ako sam ima pod nogama čvrst temelj. Taj je temelj otkrio u spisima crkvenih otaca koje je ljubio i štovao kao istinske gorostase, orijaše, svjedoke i učitelje kršćanske vjere.
A da bi podario anglikanizmu čvršći teološki temelj, Newman je razvijao teoriju tzv. via media, srednjega puta. Time je htio pokazati kako je anglikanska vjerska zajednica – u otklonu od protestantizma koji je odbacivao vjerske istine i katolicizma koji je dodavao nove vjerske istine – sačuvala u vjernosti kao via media baštinu rane, izvorne Crkve. Međutim, studirajući povijest stare Crkve došao je do otkrića koje ga je temeljito uzdrmalo. Između arijevaca i Rima u četvrtom je stoljeću postojao također neki srednji put, via media, naime, semiarijevci. Međutim, istina nije bila ni kod arijevaca ni kod semiarijevaca, nego na strani Rima. I zato se njegova teorija srednjega puta – via media – urušila kao kula od karata.

Dogme nisu unakazivanje vjere

Nakon tih otkrića Newman se povukao u Littlemore, malo selo u blizini Oxforda, kako bi u molitvi i kroz studij tražio i otkrio pravu, istinsku Crkvu. Prvenstveno ga je mučilo pitanje: Ako rimokatolička Crkva ima u sebi apostolski slijed, sukcesiju, kako ona može braniti i pravdati nauk koji prividno ne spada na vjerski poklad, u blago rane Crkve? Odgovor na to pitanje otkrio je za pisanja studije o razvoju crkvenoga vjerskog nauka, o povijesti dogmi. Spoznao je kako novije dogme katoličke Crkve nisu nikakva iskrivljivanja ni unakazivanja vjere, nego autentični razvoj Božje objave povjerene Crkvi.

Njegova studija o Razvoju crkvenoga nauka (An Essay on the Development of Christian Doctrine) – teološko remek djelo – sadrži i odsječak u kome Newman svodi na posve jasnu točku temeljnu zasadu u borbi protiv religijskoga liberalizma: “Postoji istina. Postoji samo jedna istina. Religijska zabluda je po sebi nemoralne prirode. Tko je zastupa – makar i nedragovoljno – postaje krivcem. Traženje istine nije puko zadovoljenje radoznalosti. Dostignuće istine ne nosi u sebi ushit otkrića. Ljudski je duh podložan istini. On nije gospodar istine. Ljudski je duh obvezan ne govoriti o istini nadugo i naširoko, nego se susresti s istinom u strahopočitanju. Istina i laž stavljaju se pred nas kako bi se iskušala naša srca. Naš je izbor nalik grozomornu bacanju kocke na kojoj je napisano: spas ili propast. Prvenstveno je pak nužno obdržavati katoličku vjeru – to je dogmatski princip, princip prepun snage.”

Što je više Newman napredovao u svojoj studiji o razvoju crkvenoga vjerskog nauka, to je jasnije spoznavao kako je Rimska Crkva Crkva ranih crkvenih otaca te time i Crkva Isusa Krista. U svome spisu Apologia pro vita sua pisao je o tome: “Imao sam povoda za točno ispitivanje ulančanosti argumenata koji vode duh od jednostavnih pa sve do posljednjih religijskih istina, što me nedvojbeno već odavna zanimalo. Došao sam do zaključka kako u istinskoj filozofiji ne postoji nekakav srednji međuprostor između ateizma i katolicizma, te da jedan krajnje dosljedni duh u okolnostima pod kojima živi ovdje na zemlji mora priznati i odlučiti se za jedno ili za drugo.”

Dana 9. listopada 1845. Newman je stupio u Katoličku Crkvu koju je spoznao kao “jedno jedino stado svoga Otkupitelja”. Na temelju svoje ljubavi prema istini te svoje spremnosti slijediti glas savjesti bez kako, ako i ali, Newman je sa svojom pojavom izrazito ekumenska osoba. Njegov ulazak u Katoličku Crkvu bijaše pravi šok za cijelu zemlju, anglikansku zajednicu. Izgubio je prijatelje i poznanike, ostao je sam. Ali je slijedio glas savjesti. Nije mogao protiv svoje savjesti i uvjerenja do kojih je stigao proučavajući svete oce.

Doskora nakon svoga obraćenja Newman je u Rimu 1847. zaređen za katoličkog svećenika te je osnovao Oratorij svetoga Filipa Nerija u Engleskoj. U svojim mnogobrojnim zadaćama kao dušobrižnik i teolog on se svim silama trudio oko intelektualnoga i duhovnoga obrazovanja malobrojnih engleskih katolika, poglavito pak obraćenika. Bijaše uvjeren kako vjernici moraju biti oboružani za kulturološke i društvene izazove suvremenoga doba. Vjernici moraju zbilja poznavati svoju vjeru, moraju biti sposobni braniti svoja uvjerenja.

Uz mnogobrojna druga djela on je god. 1870. objavio opsežnu studiju Slovnicu pristanka (Grammar of Assent). U djelu koje je također teološki klasik analizira Newman čin kojim ljudski duh pristaje na božansku objavu. On pokazuje kako čovjek – pa i jednostavni kršćanin – dolazi do sigurnosti u pitanjima vjere. Završni dio knjige sadrži odlomak u kome razlaže ‘dokaze’ za objavljenu istinu u suočenju s naravnom religijom, obećanjima danima izraelskom narodu te religijama u rimskome carstvu. Taj je odsječak nešto poput suvremene apologije kršćanstva posred sve više pluralističkog i multireligijskog svijeta i kulture.

“Naravna se religija temelji na svijesti grijeha. Ona spoznaje bolest. Što je ona kadra? Ona je jedino sposobna tražiti ljekovito sredstvo, ali ga ne može pronaći. To ljekovito sredstvo i za krivnju kao i za etičku nemoć pronaći ćemo u središnjoj nauci objave, u Isusovu posredništvu. U tome i jest činjenica da je kršćanstvo ispunjenje obećanja dana Abrahamu te ispunjenje mesijanske objave. Tu je i tumač kako je ono od samoga početka bilo sposobno osvojiti svijet te uhvatiti korijena u svakome sloju ljudskoga društva do koga su doprli njegovi propovjednici. Tu i jest tumač zašto mu se nije mogla oduprijeti rimska moć te sve ono pusto mnoštvo religija koje je udomljivalo Rimsko carstvo. To je tajna njegove trajne energije i njegova nikada posustala ni klonula mučeništva. Tu i jest tumač zašto je ono i danas na tako tajanstven način moćno, usprkos tolikim novim i strašnim protivnicima koji opsjedaju njegov tabor.

Kršćanstvo ima u sebi onaj dar koji je kadar zatvoriti i zacijeliti duboku ranu u ljudskoj naravi – dar koji daleko više pridonosi njegovu uspjehu od cjelokupne enciklopedije znanstvene spoznaje te cijele jedne teološke biblioteke. I zato ono mora i nadalje opstojati dokle god opstoji ljudska narav. Kršćanstvo je živa istina koja nikada ne može zastarjeti.
Ono što nas s biti kršćanstva povezuje jest nevidljivo, a ne nešto zastarjelo. Do dana današnjega kršćanski obredi i običaji prizivlju djelatni zahvat one Svemoći s kojom je ova vjera započela svoj povijesni hod u ono davno doba. A na prvom i najuzvišenijem mjestu jest misa u kojoj Krist koji je nekoć umro za nas na križu, svojom nazočnošću koju treba shvatiti doslovce, u Crkvi uprisutnjuje i ovjekovječuje onu istu jedinu žrtvu koja je neponovljiva. Odmah nakon toga slijedi njegov stvarni ulazak s dušom, tijelom i božanstvom u dušu i tijelo svakoga pobožnika koji mu pristupa da bi dobio od njega taj dar – povlastica daleko neposrednija i intimnija nego da smo živjeli s njime u vrijeme njegova davno minula boravka na zemlji. A onda i njegov osobni boravak u našim crkvama koji uzdiže zemaljsku službu u predokus samoga neba. To je zadaća kršćanstva, i zato s naglaskom ponavljam: Upravo s razloga što kršćanstvo ima slutnju naših nutarnjih potreba, dokaz je po sebi da je ono ujedno i njihovo stvarno ispunjenje.”
Newman je obuhvatio velike izazove svoga ali i našega doba – izazove vjere i nevjere, kršćanske poruke i nadolazećeg relativizma koji kršćanstvo degradira na jednu od mnogobrojnih mogućnosti na veletržnici svjetskih religija. On je kušao odgovoriti na te izazove te ponuditi ljudima pomoć u vjeri. Tomu služe njegove i danas krajnje sudobne raspre o vjeri i razumu, o značenju dogme, o poslanju i nezabludivosti Crkve, o ulozi savjesti. Stoga se ne bez razloga Newman naziva “crkvenim ocem novoga doba”.

Kritički stav naspram religijskome liberalizmu

U svome već spomenutom govoru u povodu imenovanja kardinalom Newman je ponovio svoju kritiku religijskoga liberalizma. Taj je mentalitet tada opisao riječima koje imaju gotovo proročko značenje i za naše vrijeme. Religijski liberalizam jest “nauk koji naučava kako ne postoji nikakva pozitivna istina u religiji, nego je naprotiv svako vjerovanje jednako dobro kao i bilo koje drugo, te taj nauk danomice poprima sve više na supstanciji i snazi. Liberalizam protuslovi osvjedočenju kako je bilo koja religija istinita. On naučava kako treba vladati religijska snošljivost, te da je svaka od njih samo stvar uvjerenja i mišljenja. Objavljena religija nije istina, nego je ona osjećaj te stvar ukusa, nije nikakva objektivna činjenica, nije nadnaravna, i svaki pojedinac ima pravo tvrditi što mu odgovara. Pobožnost nije nužno utemeljena na vjeri. Ljudima je slobodno ići u protestantsku ili katoličku Crkvu.

Mogu u objema primiti dobre stvari, ali ne moraju ni jednoj pripadati. Mogu prijateljevati u duhovnim mislima i raspoloženjima bez ikakvih zajedničkih nazora spram nauka te bez ikakve potrebe za nekim zajedništvom.
I budući da je prema tome zreniku religija jedno posve osobno motrište i privatna stvar, nužno se mora isključiti iz ljudskoga ophođenja i javnoga života. I na kraju, što se to drugoga tiče, ako netko svakoga novoga jutra izabire neku novu religiju? Drskost je razmišljati o nečijoj religiji jednako kao što je bezočno brinuti se o izvorima nečijih prihoda ili o tome kako se skrbi za svoju obitelj. Religija nije ni na koji način društvena poveznica.”

To se navlas poklapa sa suvremenim poimanjima i nazorima. Istina je kako se u duhovnim gibanjima našega vremena zaboravlja pitanje i problem istine, štoviše, nekada se pitanje istine čak i potiskuje. I možda je u tome danas središnji problem teologije i dušobrižništva. Najednom je ljudima istina postala nešto prezahtjevno, trijumfalizam nad drugima koji čovjek sebi ne smije niti može priuštiti.

Ispustimo li istinu iz zrenika, upitne postaju naše misije. Ako nije istina ono što naviještamo, ako nisu istina naš navještaj, naša vjera, ako istina evanđelja, istina Isusa Krista nije potrebna za spasenje čovječanstva, onda su misije izgubile svoj nutarnji i vanjski smisao. I kao posljedica svega toga dolazi se do zaključka da se u budućnosti treba truditi kako bi kršćani bili dobri kršćani, muslimani dobri muslimani, hinduisti dobri hinduisti itd.

Međutim, kako (spo)znati, tko je dobar kršćanin, dobar musliman, dobar hinduist? Gdje su mjerila toga ‘dobra’? Pojam ili mišljenje kako su sva religijska očitovanja samo simboli nečega u konačnici nerazumljiva, neshvatljiva, svakodnevno ima sve više sljedbenika i u samoj teologiji, a sve više prodire i u liturgijsku praksu. Ondje gdje se to događa, napušta se pravovjerje, a ono se sastoji u bitnome u tome da se cijelim bićem, duhom, dušom i srcem povjeravam cjelini istine koju sam spoznao u Crkvi. Treba se uvijek iznova vraćati tomu početnome stavu.

Mentalitet i svjetonazor koji je onodobno Newman podvrgavao jetkoj kritici danas je postao općim duhom vremena. Tko se danas čvrsto drži istine objave te to otvoreno brani u javnosti, mora računati da će ga sumnjičiti za oholost, fundamentalizam i vjersku nesnošljivost spram drugih religija. Pitanje istine u ekumenskim se razgovorima i međureligijskom dijalogu nerijetko iz pragmatičnih razloga zaobilazi ili gura pod tepih. Danas je na pozornici nova potreba za duhovnošću odmakom i odcijepljenom od vjere koja ni u čemu ne obvezuje. Kršćanska se obilježja i izražajni oblici – sjetimo se samo križa te prijepora s križem u zapadnim demokracijama – potiskuju iz javnoga života, a vjera se ponovno svodi na čisto privatnu stvar.

7. siječnja 1887. pisao je oronuli sijedi kardinal Newman posljednji put svojom vlastitom rukom odulje pismo nekomu dopisniku iz Edinburgha. U njemu je iznio svoje stajalište spram stanja vjere u društvu: „U ovim danima religijskoga indiferentizma i nevjere odavna je bila moja nada i moja utjeha misao kako se u srcima mnogih odvija tihi i skroviti proces koji je glede stanja vjere i društva jednoznačno sàmo djelo božanske providnosti kakva svijet još nije nikada zapamtio, makar ono ne postiglo svoje istinske dosege i granice u ovome ili pak nekome sljedećem naraštaju. Pritom ne igra nekakvu značajnu ulogu ni cijelo jedno tisućljeće. Taj će proces postati javnim mnijenjem, snažnim širenjem, vrlo visokim vrednovanjem i utjecajem te procvatom božanske istine na cijelom svijetu.“
Ne pogađa li to u potpunosti stvarnost koju danas proživljavamo? I što je najdivnije čudo: On je uspio iz starih izvora tradicije stvoriti i razviti modernu misao: Pogled unatrag prema budućnosti!… Istina je uvijek snažnija od laži – to je njegovo životno geslo.

Kardinal Newman je veliki ispit savjesti našega vremena. On je veliki poziv i nama ne ulaziti i ne upuštati se u kompromise s duhom vremena. Tko sklapa kompromise, kompromitira te u konačnici izdaje svoje stajalište. Trebamo odvažno i s povjerenjem gledati u onoga koji je pobijedio svijet te se zauzimati za pravu vjeru. I danas je istina objave neprocjenjivo blago koje treba prihvatiti s vjerom, živjeti u radosti, neustrašivo naviještati i svim silama braniti.

Na svome kardinalskom grbu John Henry Newman dao je ispisati riječi: Cor ad cor loquitur – Srce srcu govori. Čovjekovo srce Božjem srcu, Božje – Isusovo srce čovjeku. A Beethoven je – naskroz gluh – skladao svoju veličanstvenu svečanu misu – Missa sollemnis – te stavio u naslov: Od srca k srcu. Misao koja mora i nas potaknuti za opredjeljenje srcem i cijelim bićem, a ne samo razumom za Isusa Krista i njegovo evanđelje. Tome nas uči povijest koja je uvijek poticajna u svojim velikim, nezaboravnim i nezaobilaznim likovima. Jedan od takvih bijaše i veliki obraćenik, kardinal J. H. Newman. A na svome grobu dao je urezati riječi – Ex umbris et imaginibus in veritatem – Iz sjena i slika prema Istini…

Autor: dr. sc. fra Tomislav Pervan