Pored osoba koje selektivnim pristupom tragaju za religioznim i duhovnim iskustvo te slažu religiju po osobnom ukusu, Boga prilagođavaju vlastitom potrebama i željama, ima i jedan drugi, pastoralnom iskustvu možda bliži sloj pojedinaca, gdje bih pojam religioznog traganja upotrijebio sa stanovitim oprezom jer, bar na prvi pogled, nismo sigurni radi li se uopće o kakvu traganju, postoji li uopće ikakva želja za duhovnim. Dok bismo prethodne mogli označiti kao religiozne avanturiste, ove bismo mogli držati za religiozno nezainteresirane, da ne reknemo areligozne ljude. Privid tu, međutim, može igrati kobnu ulogu, donosi portal Mreže riječi.

Ako dozvolimo da se pred mogućnošću religioznog iskustva nalazi jednako onaj koji traži kao i onaj koji pušta da bude nađen, onda nam se čini da ovaj prividno pasivni sloj pojedinaca ne može biti isključen iz kategorije religioznih tražitelja. U ove, prije svega, ubrajamo one koji još nemaju snage za traženje, a u sebi priželjkuju da budu opaženi, odnosno nađeni. Sami nemaju snage približiti se, a bili bi sretni da im se drugi približe. Tu spadaju osobito ljudi tipa “Zakej” ili “Matej”. Dimenzija religioznog u njima je prisutna, ali je iz raznih društvenih i povijesnih razloga zatomljena ili čak kompromitirana. Nije li Sin Čovječji kao “pastoralni radnik” bio suočen najčešće s tom “pasivnom” otvorenošću za religiozno, uz časne iznimke poput Nikodema. Prisjetimo se njegove riječi: “Sin Čovječji došao je potražiti i spasiti izgubljeno” (Lk 19,10).

Ovdje poglavito mislimo na blisku prošlost polustoljetne sustavne i agresivne ateizacije društva, na marksističku ideologizaciju i materijalizaciju društvenih odnosa, na plansko zatiranje svega što bi moglo podsjećati na duhovno i nadnaravno. Sve je to u mnogima stvorilo duhovni vakuum, odgojilo čitave generacije “duhovno tupih” ljudi. Snovi koji su se rasplinuli preko noći, vjera u svemoć monolitnog jednopartijskog sustava, prometnula se odjednom u gorko razočaranje. Sve ono što je do jučer izgledalo tako čvrsto, na čemu se zasnivao život i snovala budućnost, palo je u hipu u vodu. Oni se trenutno ne nalaze nigdje. Osjećaju se izgubljenima. Ono u što su vjerovali, to više ne postoji, u što bi ili u koga sad trebali vjerovati, to još nisu sigurni. Neki više nemaju ni snage za novu životnu avanturu, nalaze se u ozbiljnoj duhovnoj depresiji. U tim slučajevima može se doista govoriti o “praznini koja vičući traži da bude ispunjena”.

Ima, međutim, znatan broj onih koji svoju religioznost žive u naslijeđenim i ustaljenim formama, niti su duhovni avanturisti, niti takvi da bi patili od duhovnih depresija. Njima je religioznost više simbol povijesne provenijencije, odnosno znak društvene i kulturne pripadnosti, nego li nasušna životna potreba. Takve kršćane koji svoju vjeru iscrpljuju kroz četiri obreda: krštenje, prvu pričest, vjenčanje i sprovod, G. Le Bras naziva “sezonskim konformistima”. Niti su previše sretni zato što su “vjernici” niti se može steći dojam kako bi bili nesretni da to kojim slučajem nisu. To što pripadaju određenom religijskom krugu, pravi je slučaj; ne može se govoriti o pripadnosti za koju su se izborili, niti o statusu koji se trude očuvati. Sasvim se dobro koriste devizom kako ni u čemu ne valja pretjerivati: vjerovati da, ali “s mjerom”; pomno paze da ne bi gdje kao “vjernici” zastršili. Vjera je u njih tek neko rubno područje života, neki suvenir koji im ponekad zadaje brige gdje ga smjestiti i što s njime uraditi. Bilo bi možda pretjerano reći da nisu nikakvi vjernici, ali se isto tako teško oteti dojmu kako nisu ni daleko od “duhovne praznine”, od onog stanja koje je danas po nekima jedina alternativa vjeri.

Dok bi danas možda zvučalo anakrono govoriti o znanstvenom i humanističkom ateizmu, kao i onom reakcijskom, dotle zasigurno onaj najopasniji i najneiskorjenjiviji – praktični ateizam, nije otišao u povijest. Upravo se među registriranim vjernicima krije znatan broj “anonimnih” ateista. Ti idu u crkvu kada imaju vremena. Ne mole, jer nemaju vremena. Kad bi imali više vremena, više bi i u Boga vjerovali. Vjeru povezuju sa slobodnim vremenom; po njima vjera spada uglavnom u kategoriju hobija i rekreacije.

Bilo bi nepravedno ne priznati da danas, uostalom kao i u drugim vremenima, ima ljudi koji spadaju u iskrene bogotražitelje, kojima religioznost nije izlika ili pokriće za nešto treće. Među te iskrene i autentične bogotražitelje spadaju svakako oni koji Boga ne svode na sredstvo kojim bi trebali nešto postići, nego ga prvotno doživljavaju kao cilj kojem trebaju stići, kao ljubav u kojoj se žele naći. Religioznu pripadnost ne smatraju prilikom koju treba što bolje iskoristiti za promiždbu osobnih ili grupnih interesa, već kao način kako u zajednici s drugima doživjeti iskustvo Božje blizine i kako prijateljski odnos s Bogom ostvariti u ovozemaljskim stvarnostima, u konkretnim i svakidašnjim, skupnim i osobnim međuljudskim odnosima.

Moramo priznati da je teško, zapravo nemoguće definirati čistu religioznost. Koliko je teško odrediti formu čiste religioznosti, toliko je još teže odrediti njenu mjeru. Riječ je na kraju krajeva o nutarnjem i osobnom odnosu pojedinca prema Bogu. Taj odnos dakako ima svoju jedincatu povijest, svoju vlastitu dinamiku i svoju osobnu mjeru rasta. Svjesni smo također da se u istom subjektu mogu, makar tek rubno i makar povremeno, sresti elementi različitih duhovnih profila, i to ne samo onih koje smo ovdje naznačili. Stoga nam se čini važnim istaknuti sljedeće: kao što ljubav koja je, bez sumnje, najznačajnija sastavnica i pokazateljica autentične religioznosti, tako i religioznost u sebi kao temeljni i sveobuhvatni odnos s Bogom koji čovjeka definira i određuje, ima potrebu trajnog pročišćavanja i produbljivanja.