U Karlovoj državi se govorilo 14 jezika, pisalo latinicom i ćirilicom, zvonila su zvona katoličkih, protestantskih i pravoslavnih crkava, trubilo se u rog po židovskim sinagogama, a mujezini su pjevali s minareta. Svi znamo kako je poslije Karla bilo – kada se ubijalo i u logore vodilo zbog nacije, jezika, pisma, rase i vjere. I to od vlastodržaca koji su Karla ismijavali, a njegovu državu nazivali tamnicom naroda.

Istinski otac svojih naroda, pobornik mira i ljubitelj božanske mudrosti, koji je pobožno služio Bogu i narodu

Prognanoga mladoga cara Karla sa suprugom i sedmero djece i osmim na putu, pobjedničke sile na koncu Prvog svjetskog rata ismijavale su, i blamirale, likujući nad propašću njegova carstva, i blatile ga. Znamo dobro kako i danas mediji znaju raditi svoj posao. Karlo je naličio Isusu na Veliki petak: ostavljen, sam, prognan, ismijan, odbačen. Trebalo je samo da umre i nestane u ropotarnici povijesti. No, Bog se ne da izrugivati, kaže psalam, niti ismijavati. I Bog neće pustiti da njegov pravednik padne u zaborav.

Papa Ivan Pavao II.  proglasio je Karla blaženikom prije 20 godina na Trgu sv. Petra u Rimu.

„Procesi beatifikacije traju dugo i provode se minuciozno gotovo poput znanstvenog istraživanja u laboratoriju“, objasnio je te istaknuo kako se Karlovo tijelo pokopano u katedrali na portugalskom otoku Madeiri, u prognaništvu, prilikom otvaranja 1980-ih godina našlo neraspadnuto.

Što je narod bez kralja?

Mi, narodi srednje i istočne Europe kojima je Karlo bio vladar, uistinu smo blagoslovljeni, da ipak unatoč tolikih zala u našim povijestima i međusobnim odnosima, poslije tolikih teških režima i loših političara, imamo jedan svijetli lik u našoj povijesti – lik dobroga, poštenog i odgovornog vladara, pobožnog kršćanina i oca obitelji, mirotvorca i pravednika kojega Bog nije prepustio zaboravu.

Hrvati, ali i današnji Austrijanci, Mađari, Česi, Slovaci, Slovenci i drugi narodi ne znaju da je im je vladar posljednjih dviju godina života u zajedničkoj državi bio svetac.

I doista, kada su velike sile odlučile Karla maknuti sa scene, ukrcali njega i suprugu na brod da ga se Dunavom prebaci do Crnoga mora gdje ga je čekao engleski ratni brod da ga odvede dalje do Atlantika, gle čuda, nikako nisu mogli naći kapetana. Naime, nijedan nije htio.

Kad su čuli da cara Karla voze u prognanstvo, redom su odbili: tako jedan Mađar, pa jedan Hrvat, i na koncu jedan Srbin iz Vojvodine koji je izjavio kako se njegov otac borio u Karlovoj vojsci i koji je ispričao kako je Karlo dolazio na frontu vojnicima, prljav, znojan i umoran, kako je svakom stisnuo ruku, i svakoga njegovim jezikom pozdravljao – na mađarskom, ukrajinskom, rumunjskom itd., i da on neće toga čovjeka voditi u izgnanstvo. Na kraju je morao doći neki engleski kapetan i preuzeti kormilo broda.

Bog ne dopušta da njegov pravednik pade u zaborav.

Što bi danas mnogi narodi, različitih jezika, kultura i tradicija po Europi, dali da se mogu okupiti barem oko jednoga svijetlog i dobrog uglednika, političara, ovakve širine i integriteta? Ali takve valjda jedino Bog može podići.