Chiara Badano je mlada djevojka koja je živjela relativno nedavno i, u svoj normalnosti mladenačkog života, uspjela postići cilj: 25. rujna 2010. proglašena je blaženom od strane Crkve. U vječnost se preselila u 19. godini od zloćudnog tumora, jednog od najtežih i najbolnijih oblika raka. Iz Chiarinog primjera može se vidjeti kako je ona shvatila bit kršćanstva: u životu joj je bila najvažnija ljubav prema Bogu i bližnjemu i trudila se Evanđelje što više primjenjivati u svakodnevnom životu, prenosi portal Uršulinke.hr.

Mislim da je ljubav važnija od straha

S velikom pozornošću slušala je evanđeoske prispodobe i pažljivo se pripremala za primanje Isusa u euharistiji. Dirnula je ljude svojim ponašanjem i velikom koncentracijom dok je slušala Riječ Božju. Posjećivala je starije osobe u domu umirovljenika. Njezin je život bio pun malih dijela ljubavi. Jedne večeri napisala je: “Jedna moja prijateljica ima vodene kozice i svi se boje otići posjetiti ju. Uz dopuštenje roditelja, odlučila sam otići kod nje kako se ne bi osjećala usamljeno. Mislim da je ljubav važnija od straha.”

U jednom pismu je napisala:

“Otkrila sam Evanđelje u novom svjetlu. Otkrila sam da nisam autentična kršćanka jer ga ne živim u potpunosti. Sada od ove veličanstvene knjige želim učiniti moj jedini cilj. Ne želim i ne mogu ostati nepismena u odnosu na ovu izvanrednu poruku. Kao što mi je jednostavno naučiti abecedu, tako bi trebalo i živjeti Evanđelje.”

Prošla je nekoliko teških operacija, a na trećoj operaciji amputirana joj je noga

Kada je napunila 17 godina dijagnosticiran joj je teški oblik raka kostiju i od tad većinu vremena provodi u bolnici. Prošla je nekoliko teških operacija, a na trećoj operaciji amputirana joj je noga što je za Chiaru bio bolan trenutak, ali ga je s ljubavlju prihvatila.

Jedan od njenih liječnika je primijetio: “Kroz svoj osmijeh i svoje oči pune svjetla, pokazala nam je da smrt zapravo ne postoji. Postoji samo život.” Kardinal Saldarini je čuo za ovu nevjerojatnu tinejdžericu i otišao ju posjetiti u bolnicu. Posve zapanjen rekao je: “Svjetlo u tvojim očima je sjajno. Odakle dolazi?” Chiarin odgovor je bio jednostavan: “Pokušavam voljeti Isusa što više mogu.”

Iako je trpila snažne bolove odbija uzeti morfij govoreći: “Smanjuje moju lucidnost”, i dodaje, “i sada mogu učiniti samo jedno: ponuditi svoju patnju Isusu jer želim što više sudjelovati u njegovoj patnji na križu.” Tijekom jednog od onih trenutaka velike boli, majci Tereziji povjerava da u srcu pjeva poznatu pjesmu: “Evo me, Isuse, i danas sam ovdje prije tebe… “. Počela je spontano ponavljati  u kratkim razmacima: “Dođi, Gospodine Isuse”.

Njene posljednje riječi bile su: “Doviđenja. Budite sretni, jer ja sam sretna.”

Jednu večer doživjela je obilno krvarenje i mislili su da će umrijeti. Primijetivši njihovu zabrinutost i suze rekla je: “Ne plačite nada mnom. Ja idem Isusu. Na mojoj sahrani ne želim ljude koji plaču, nego koji glasno pjevaju.”

Zajedno sa svojom majkom, Chiara Luce pripremala se za svoje “vjenčanje”, svoj sprovod i od nje je tražila da ju  pokopaju u vjenčanici. Kako se bližio kraj njenog kratkog života, govorila je svojoj majci: “Dok me budeš spremala, mama, samo neprestano ponavljaj sebi: ‘Chiara Luce sada gleda Isusa.”  Obitelj i prijatelji su bili uz nju. Njene posljednje riječi bile su: “Doviđenja. Budite sretni, jer ja sam sretna.”