Ekipa emisije “Vjera i nada” koja se emitirala na VTV-u prije nekoliko je godina posjetila Dominikanski samostan bl. Ozane Kotorske na zagrebačkom Trnju gdje je našoj stručnoj suradnici, voditeljici Ivani Šimunić, život, djelo i karizmu ove, nadamo se buduće svetice, predstavila dominikanka, časna sestra Slavka Sente.

Dominikanski je red osnovao sveti Dominik 1216. godine uz dozvolu i potvrdu pape Honorija III. sa službenim nazivom “Ordo Praedicatorum” odnosno “Red propovjednika”. Specifičnost dominikanskog reda s. Slavka pojašnjava riječima da je on samo jedna grana velike dominikanske obitelji koju sačinjavaju braća dominikanci, klauzurne sestre dominikanke te braća i sestre laici trećeg reda koji dominikansku karizmu žive u svijetu. Posebnost dominikanskog reda s. Slavka vidi u obiteljskom ozračju, pripadnosti svih jednoj obitelji, te dodaje da je to obiteljsko ozračje nešto što je red sačuvalo jedinstvenim od samih početaka.

“Iako sestre dominikanke manje koriste propovjedaonice, one se propovijedanja ne odriču. Njihove propovjedaonice su bolničke sobe, zatvorske ćelije, dječji vrtići, škole, fakulteti, itd., dakle aktivne smo na svim mjestima gdje vidimo da ljudi trebaju našu pomoć. Dominikanci laici svoju, pak, dominikansku karizmu žive na radnom mjestu, u svojim obiteljima. Potrebna je molitva i razmatranje Božje riječi. Oni to jako dobro čine te vide to kao jedan od načina na koji možemo mijenjati svijet”, kaže s. Slavka te dodaje kako u svome nesebičnom djelovanju veliku zaštitnicu imaju u liku blažene Ozane Kotorske.

Uzdizala dušu Bogu

Dominikanka i djevica Ozana Kotorska rođena je 1493. godine u selu Relezi u Crnoj Gori. Na krštenju je dobila ime Katarina. Živjela je kao pastirica i nakon očeve smrti postala Božja službenica. Upravo čuvajući ovce, pripovijeda s. Slavka, Ozana je zavoljela prirodu i sve njezine ljepote koje su joj radoznalo zaokupljale pažnju. Još kao djevojčica pokazivala je interes da dozna tko je stvorio sve oko nje. Uobičajeno za ono doba, mlade djevojke su se zapošljavale u plemićkim obiteljima. Tako se i Ozana zaposlila kao kućna pomoćnica u vlastelinskoj obitelji Aleksandra Buća.
“No, ona nije išla za tim poslom samo radi zarade, već je najveći razlog bio taj da može ići u obližnju crkvu i moliti se pred slikom dobroga Boga. Njezina ljubav prema Bogu učinila je da je svaki svoj posao pretvorila u molitvu. Kada bi radila kućanske poslove, Ozana je neprestano uzdizala svoju dušu Bogu i zahvaljivala mu za sva dobročinstva koja svakodnevno osjeća. Pred očima joj je neprestano bila ta slika raspetoga Krista koju je duboko utisnula u svoju dušu. Bog nije mogao ‘odoljeti’ toj velikoj čežnji jedne mlade duše te je Ozana počela osjećati poziv da se Bogu potpuno preda”, priča s. Slavka iz zagrebačkog dominikanskog samostana.

U plemićkoj obitelji provela je sedam godina, nakon čega je konačno odlučila potpuno se posvetiti Bogu i pristupiti dominikanskom redu. Uzima ime Ozana na čast blažene Ozane iz Mantove, te postaje sestra dominikanka. Ali, napominje s. Slavka, nije izabrala uobičajeni samostanski način života, već onaj najteži oblik samotničkog života.

s. Slavka: “Ljudi su brzo osjetili dah njezine svetosti”

“Bila je zatvorena u maloj izbi, nije spavala na krevetu s madracem, već na ljestvama s pet krakova na čast pet Isusovih rana. Time je bičevala svoje tijelo, a činila je i druge pokore, postila i molila. Radi izoliranosti takve su redovnice zvali zazidane djevice. No, bio je to njezin izbor; način samoće i pokore. Svaki čovjek na svoj način odgovara na ono što Bog od njega traži. Ozana je odlučila da bude odvojena od svijeta. Smatrala je da tako najbolje može odgovoriti na ono što Bog od nje traži, da mu bude suradnica u spašavanju duša”, napominje sestra Slavka.

Iako je u toj ćeliji imala različita viđenja, poput raspetog Krista na križu, fizički je trpjela. Naime, živeći u skučenim uvjetima, zdravlje ju je loše služilo radi čega su je savjetovali neka malo prekine pokoru. Ali kad god se sjetila Isusa na križu, nije mogla stati, pa je u tako strogoj pokori živjela ukupno 52 godine.

“Blažena Ozana se nije zatvorila u ćeliju da pobjegne od svijeta, nego da iz izvjesne udaljenosti bolje vidi sve probleme svijeta, probleme čovjeka. Tako su ljudi vrlo brzo osjetili dah njezine svetosti te su počeli dolaziti pod njezin samostanski prozorčić. Kažu da se ništa važno u Kotoru u to doba nije radilo bez da se za savjet pitalo Ozanu. Dakle, jedna neuka pastirica postala je najvažnija osoba. Ona je, pak, poticala ljude na molitvu, a Bog ju je obasuo mnogim darovima, među ostalim i darom proricanja. Prorekla je točno, naime, da će se u Kotoru dogoditi potres i druge stvari, a kad god su je ljudi poslušali i prionuli uz molitvu, Kotor je bio spašen od mnogih nedaća. Dolazili su joj ljudi preporučiti se u potrebama i različitim molitvama. Tako je jedan dominikanac, o. Eugen, čiji je brat bio na putovanju, preporučio Ozani da se moli. Ona bi toliko uronila u molitvu da bi bila u izravnom kontaktu s Bogom. Bog nije mogao odoljeti duši koja ga je toliko silno molila. Vidjela je u molitvi tog čovjeka u strašnoj oluji radi čega se zamalo utopio. No, nakon molitve, ona javlja o. Eugenu kako mu je brat spašen te će se uskoro vratiti kući, što se uskoro i dogodilo, a čovjek kada se vratio kući kazao je kako je u teškoj oluji brod potpuno razbijen, a kako je on čudom spašen. Tko god je dolazio po savjet, odlazio bi od nje smirena srca, a mnogi i s tjelesnim ozdravljenjima”, kaže sestra Slavka Sente.

Blažena Ozana – djevica miriteljica

U rodnom je kraju blažena Ozana bila je poznata i kao ‘učiteljica mistike’. Posebne duše, objašnjava sestra Slavka, imaju milost da se u svojoj duši toliko sjedine s Bogom da im se Bog objavi. Takve osobe Boga doživljavaju na poseban način.

“Kada slušate nekoga tko vam govori o teološkim stvarima, točno možete vidjeti govori li on o naučenim ili proživljenim stvarima. Mistika je ta koja dopušta čovjeku da prodire. Na primjer, mi svi često molimo tako da ponavljamo riječi, ali su nam misli tko zna gdje. A mistici toliko proživljeno mole da uistinu razgovaraju s Bogom. A to molitva i jest, razgovor s Bogom, potpuno uranjanje u Boga. Osim toga, Ozanu su nazivali djevicom miriteljicom. Mirila je zavađene; braću, obitelji, vlastelu sa seljacima. Ljudi nisu posezali za oružjem, a ona nije posezala za teškim riječima što je uobičajeno u svađama”, poručuje sestra Slavka koja usput naglašava kako je u tijeku postupak za proglašenje blažene Ozane svetom.

Razmatrajući o svecima i blaženicima, s. Slavka je kazala kako svakog sveca krasi određena posebnost života. Za nju je to kod Ozane pokora kojom je spašavala živote. Kao primjer koji iz života bl. Ozene možemo prenijeti u naš život, sestra Slavka ističe izbor dobra. Birajmo, poput blažene Ozane, dobro premda bilo i teško, poručuje s. Slavka. A što sestru Slavku iz dominikanskog samostana u zagrebačkom Trnju osobno oduševljava kod ove blaženice pogledajte na poveznici.