"Krist je izvor svakog svećeništva: jer svećenik Starog zakona bio je slika Isusa Krista, a svećenik Novoga zakona djeluje u Kristovoj osobi", riječi su crkvenog naučitelja sv. Tome Akvinskoga o službi reda po kojoj prisutnost Krista kao Glave Crkve postaje vidljiva u zajednici vjernika. Prema Katekizmu Katoličke Crkve, biskupskim se posvećenjem dijeli punina sakramenta svetog reda. Pročitajte koje su sve službe povjerene biskupu kao Kristovu namjesniku.
“Tako crkvenu od Boga ustanovljenu službu vrše u raznim redovima oni koji se već u starini zovu biskupima, prezbiterima, đakonima”. Katolički nauk, izražen kroz liturgiju, kroz Učiteljstvo i trajnu praksu Crkve priznaje da postoje dva stupnja ministerijalnog sudjelovanja u Kristovu svećeništvu: biskupstvo i prezbiterat. Đakonat je njima na pomoć i služenje. Zato izraz sacerdos u sadašnjoj praksi označava biskupe i prezbitere, a ne i đakone.
Međutim, katolički nauk uči da se stupnjevi sudjelovanja u svećeništvu (biskupstvo i prezbiterijat) kao i stupanj služenja (đakonat) podjeljuju sakramentalnim činom zvanim “ređenje” tj. sakramentom Reda: “Neka svi poštuju đakone kao Isusa Krista, a tako i biskupa, koji je slika Oca, te prezbitere kao Božje vijeće i kao zbor apostola: bez njih nema Crkve” (KKC, 1554).
Apostole je Krist obdario posebnim izljevom Duha Svetoga!
“Između različitih onih služba koje se od prvih vremena vrše u Crkvi, prema svjedočanstvu Predaje, prvo mjesto ima služba onih koji, postavljeni za biskupe, po neprekinutom nasljedstvu imaju mladice od apostolskog sjemena” (KKC, 1555). Da ispune tako uzvišeno poslanje, “apostole je Krist obdario posebnim izljevom Duha Svetoga koji je sišao na njih, a sami su polaganjem ruku predali svojim pomoćnicima duhovni dar, koji je sve do nas došao u biskupskom posvećenju” (KKC, 1556).
Drugi vatikanski koncil pak uči “da se biskupskim posvećenjem dijeli punina sakramenta Reda, koju liturgijski običaj Crkve i glas svetih Otaca zove najvišim svećeništvom, vrhuncem [“Summa“] svete službe” (KKC, 1557).
“Biskupsko posvećenje daje sa službom posvećivanja također službe poučavanja i upravljanja (…). Budući da se polaganjem ruku i riječima posvećenja daje milost Duha Svetoga i utiskuje se biljeg, biskupi na odličan i vidljiv način imaju ulogu samoga Krista Učitelja, Pastira i Svećenika, te djeluju u njegovoj osobi” (in Eius persona agant). “Biskupi su prema tome, po Duhu Svetomu koji im je dan, postali pravi i autentični učitelji vjere, svećenici i pastiri” (KKC, 1558).
Biskup je suodgovoran za apostolsko poslanje opće Crkve!
“Članom biskupskoga zbora postaje se po sakramentalnom posvećenju i po hijerarhijskom zajedništvu s Glavom i članovima Kolegija”. Na značaj i kolegijalnu narav biskupskog reda upućuje i stari običaj da više biskupa sudjeluje u posveti novog biskupa. Danas se za zakonito ređenje biskupa traži poseban pristanak Rimskog biskupa kao vrhovne vidljive veze zajedništva pojedinačnih Crkava u jednoj Crkvi i kao jamstvo njihove slobode (KKC, 1559).
Svaki biskup, kao Kristov namjesnik, ima pastirsku brigu za partikularnu Crkvu koja mu je povjerena, ali istodobno kolegijalno sa svom svojom braćom u biskupstvu ima brigu za sve Crkve: “Iako je pojedini biskup pastir samo onog dijela stada koje mu je povjereno, ipak kao zakoniti nasljednik apostola, po božanskoj ustanovi, suodgovoran je za apostolsko poslanje opće Crkve” (KKC, 1560).
Iz svega što je rečeno vidi se zašto euharistija koju slavi biskup ima sasvim posebno značenje kao znak Crkve okupljene oko oltara pod predsjedanjem onoga koji vidljivo predstavlja Krista, Dobroga Pastira i Glavu Crkve (KKC, 1561).
Izvor: Katekizam Katoličke Crkve. Hrvatska biskupska konferencija. Glas Koncila. Zagreb, 2016.