Prenosimo tekst predavača na Katedri Svetog pisma Staroga zavjeta Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu doc. dr. sc. Božidara Mrakovčića objavljenog na internetskim stranicama Krčke biskupije o tumačenju biblijskih tekstova koji govore o odnosu muškarca i žene, od Knjige Postanka pa sve do Pavlovih poslanica.

Pokrivanje glave i ravnopravnost muža i žene

Jednakopravnost muškarca i žene Pavao je vrlo jasno afirmirao kada je odlučno ustvrdio: “Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!” (Gal 3,28). Muškarac i žena u Kristu imaju potpuno jednako dostojanstvo što međutim ne znači brisanje njihovih razlika. Problem frizura u 1 Kor 11,1-16 to najbolje ilustrira. U Korintu je bilo normalno da muškarci imaju kratku, a žene dugu kosu koja je ujedno bila i znak njihove društvene podređenosti. Želeći istaknuti svoju ravnopravnost s muževima neke su se vjernice iz Korinta ošišale na kratko i takve su dolazile na sastanke gdje su ravnopravno s muškarcima molile i prorokovale (1 Kor 11,4s). Pavao im ne brani molitvu i prorokovanje u zajednici, ali inzistira da nose, ne veo kao što se obično prevodi, nego dugu kosu koja im je “dana mjesto prijevjesa” (1 Kor 11,15) i tako budu vjerne svom identitetu. Drukčije ponašanje bilo bi za njih sramotno.

Ipak, u Gospodinu – ni žena bez muža, ni muž bez žene!

Da bi ih odvratio od problematične prakse Pavao svoju argumentaciju započinje riječima: “Svakomu je mužu glava Krist, glava ženi muž, a glava Kristu Bog” (1 Kor 11,3). Muž je ženi glava u smislu da je prema Post 2 žena potekla od muškarca, od njegova rebra. Muškarca je pak Bog stvorio direktno i kao takav on je “slava Božja; a žena je slava muževa” (1 Kor 11,8s). Pavao ovime ističe različitost muškarca i žene te prvenstvo muža što se tiče stvaranja. Međutim da ne bi ispalo da je muškarac većeg dostojanstva od žene Pavao odmah dodaje protuargument: “Ipak, u Gospodinu – ni žena bez muža, ni muž bez žene! Jer kao što je žena od muža, tako je i muž po ženi; a sve je od Boga” (1 Kor 11,11s). Dakle i žena ima prvenstvo nad muškarcem: kada je u pitanju zakon o prokreaciji svaki čovjek dolazi na svijet rađanjem od žene.

Šutnja žena za vrijeme sastanaka

U istoj poslanici nailazimo međutim i na slijedeći tekst koji nas uvelike iznenađuje: “Kao u svim Crkvama svetih, žene na Sastancima neka šute. Nije im dopušteno govoriti, nego neka budu podložne, kako i Zakon govori. Žele li što saznati, neka kod kuće pitaju svoje muževe jer ružno je da žena govori na Sastanku” (1 Kor 14,33-35). Kako ovu zabranu razumjeti kad u prethodnom tekstu žene ravnopravno s muškarcima i mole i prorokuju, samo trebaju imati dugu kosu? Kako ovu zabranu pomiriti s velikim brojem žena koje su s Pavlom surađivale u evangelizaciji i imale odgovorne uloge u zajednici? Čini se da Pavao ovdje navodi ne svoje nego mišljenje nekih muškaraca u zajednici koji su zahtijevali da žene na sastancima šute. Njima Pavao upućuje pitanje: “Ili zar je riječ Božja od vas proizašla, zar je samo k vama došla?” (1 Kor 14,36). Budući da riječ Božja ne dolazi samo muškarcima nego i ženama i one imaju pravo i moliti i prorokovati.

Jer kao što je žena od muža, tako je i muž po ženi; a sve je od Boga!

Pavlov nauk i praksa s obzirom na ženu predstavljao je veliki iskorak u antičkom patrijarhalnom društvu u kojem je svu vlast imao muškarac, a ženina je dužnost bila da mu bude apsolutno podložna. Koliko je to bio velik i hrabar iskorak pokazuje vrijeme nakon Pavla u kojem je što se tiče uloge žene na liturgijskim sastancima i ravnopravnosti između muškarca i žene napravljen korak unatrag. O tome najbolje svjedoči tekst iz Druge poslanice Timoteju: “Žena neka u miru prima pouku sa svom podložnošću. Poučavati pak ženi ne dopuštam, ni vladati nad mužem, nego – neka bude na miru. Jer prvi je oblikovan Adam, onda Eva; i Adam nije zaveden, a žena je, zavedena, učinila prekršaj. A spasit će se rađanjem djece ako ustraje u vjeri, ljubavi i posvećivanju, s razborom” (2 Tim 3,11- 15).

Razlog ovakvoj promjeni u disciplini mogli su biti neki ekscesni slučajevi koji su ugrozili slogu u kršćanskim obiteljima i red na liturgijskim sastancima. Međutim više od same discipline problematično je njezino opravdanje koje svu krivnju za prvi grijeh i njegove posljedice svaljuje na ženu zbog čega ona mora ispaštati trajnim podlaganjem muškarcu. Ovakvo tumačenje Post 2-3 ne samo da je pristrano nego je i u suprotnosti sa samim Pavlom koji za ulazak smrti i grijeha u svijet smatra odgovornim Adama ili čovjeka općenito, a ne samo Evu (1 Kor 15,21s; Rim 5,12-21). Međutim ovakva argumentacija bila je u tadašnjem židovstvu općeprihvaćena i služila je očuvanju muževa autoriteta. Autor 1 Tim ju je kao takvu preuzeo želeći osigurati mir u zajednici i slogu u ondašnjim kršćanskim obiteljima.

Podložnost žene mužu

Ne može se ipak reći da se od Pavlovog ideala o jednakopravnosti muža i žene nakon njega potpuno odustalo. Autor Poslanice Efežanima kada govori o obiteljskom ćudoređu (Ef 5,25 – 6,9) ne preslikava tek odnose ondašnje patrijarhalne obitelji nego diskretno uvodi evanđeosku novost pozivajući da u obitelji svi budu podložni jedni drugima, dakle ne samo žena koju ipak izričito poziva da se podlaže mužu, ali na način kako se Crkva podlaže Kristu – svojoj Glavi. Muževe pak poziva da ljube svoje žene “kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju” (Ef 5,25). Na ovaj način, poštujući ondašnje uloge u obitelji, sveti pisac nastoji iznutra promijeniti odnose među supružnicima, a osobito inzistira na promjeni muža o čijem je ponašanju ovisilo hoće li se njegova žena osjećati podređeno ili neće.

Uzevši ovo u obzir bilo bi pogrešno inzistirati danas na podređenosti žene i to pozivajući se na Pavla ili neke problematične interpretacije Post 1 – 3. Valja naprotiv isticati ono što nije vezano tek za patrijarhalnu kulturu nego su u kršćanstvu trajne vrijednosti: jednako dostojanstvo sviju u Kristu, sloga i mir kako u obitelji tako i u Crkvi, podlaganje muža i žene u međusobnoj ljubavi i služenju.