Uz spomendan bl. Ivana Merza 10. svibnja, prenosimo tekst s portala Božje milosrđe, koji je pripremila Jelena Vuković, kao poticaj i ohrabrenje da što češće i dostojnije primamo Živoga Boga, svjesni milosti i dara koji nam je u Sakramentu ljubavi ostavio Gospodin, po uzoru na bl. Ivana Merza.

“Draga braćo i sestre, euharistija je u izvorištu svih oblika svetosti. Svatko je od nas pozvan na puninu života u Duhu Svetom. Koliki su sveci pružili svjedočanstvo autentičnog života zahvaljujući svojoj euharistijskoj pobožnosti! Od svetog Ignacija Antiohijskog do svetog Augustina, od svetog Antuna opata do svetog Benedikta, od svetog Franje Asiškog do svetog Tome Akvinskog, od svete Klare Asiške do svete Katarine Sijenske, od svetog Paškala Baylonskog do svetog Petra Julijana Eymarda, od svetog Alfonsa Marije Liguorija do blaženog Charlesa Foucaulda, od svetog Ivana Marije Vianneya do svete Terezije iz Lisieuxa, od svetog Pija iz Pietrelcine do blažene Terezije iz Calcutte, od blaženog Piergiorgia Frassatija do blaženog Ivana Merza, da spomenemo tek neke od njih; središte svetosti oduvijek se nalazi u sakramentu euharistije”, riječi su kojima papa Benedikt XVI. zaključuje svoju encikliku iz 2005. koju je naslovio Sacramentum caritatis posvećenu presvetoj Euharistiji.

Grob bl. Ivana Merza

U njoj, kao što čitamo, među 18 najvećih svetaca Euharistije ubraja i hrvatskoga blaženika Ivana Merza. Koja čast! Koji ponos hrvatskom rodu!

Blaženi Ivan Merz, “vjeran krsnom pozivu na svetost” revno je radio na odgoju mladeži u vjeri i kršćanskome životu te je sav svoj život posvetio Presvetom Srcu Isusovu i bio prožet ljubavlju prema Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Njime se hranio i jačao za svagdanji život, koji je u 32. godini, 10. svibnja 1928., prekinula prerana smrt.

Po svetoj Pričesti u našoj duši počinju strujati one vode koje vode u život vječni!

U njegovoj duhovnoj oporuci istaknutoj uz njegov grob, koji je ostao očuvan u nedavnom potresu koji je teško pogodio Zagreb, napose baziliku Srca Isusova u Palmotićevoj ulici, stoji napisano: Očekujem milosrđe Gospodinovo i nepodijeljeno, potpuno, vječno posjedovanje Presvetog Srca Isusova. O ljubavi prema Srcu Isusovu, a napose Euharistiji svjedoče njegove riječi koje pronalazimo zapisane u knjizi Ljubav i čistoća (Zagreb, 2002.). U njoj su sabrani brojni tekstovi bl. Ivana Merza iz raznih njegovih spisa, a najviše iz njegova dnevnika, koje je prikupio i obradio o. Božidar Nagy, postulator kauze za proglašenje Merza svetim.

U želji što bolje upoznati ovog Apostola Euharistije poslužimo se nekim njegovim razmišljanjima o njoj. Neka nam ona budu na poticaj i ohrabrenje da što češće i dostojnije primamo Živoga Boga, svjesni milosti i dara koji nam je u Sakramentu ljubavi ostavio Gospodin.

Bl. Ivan Merz / Foto: Postulatura bl. Ivana Merza

Bl. Ivan Merz piše:

“Jako volim tišinu i mir, mogu razmišljati, mogu misliti na misterij Euharistije, zapadati u nepomično začuđenje, mogu se dugo moliti… Ljepše je u samoći. Ljepše je zavući se u tamnu crkvicu i kod treptanja vječne svjećice, za zadnjih traka sunca, tiho moliti krunicu i diviti se, vječno i vječno se diviti Euharistiji, tome sjaju, toj veličini, toj neizmjernoj Ljubavi”.

“U sv. Pričesti gdje se vaše tijelo i vaša duša ujedinjuje sa samim Božanstvom, treba biti vrhunac vašega života; u tom je činu i vrhunac cjelokupne liturgije. Sve veličanstvene molitve i pjesme, sva vaša razmatranja, svi vaši čini tijekom dana moraju biti kristocentrični, moraju biti usmjereni prema tom jedinom času vašega dnevnoga života. Na taj se način već na zemlji ispunjava vaša zadnja svrha i postajete dionicima same biti Božje”.

“Euharistija, najjače sredstvo, za nas je na ovoj zemlji ona vatra koja u nama pali rđe grijeha i daje života našoj duši, tako da i ona usplamti novim žarom. Tada mi sami na sebi iskusimo riječi sv. Pavla koji veli: ‘Živim ja, ali ne ja nego u meni živi Krist’ (Gal 2, 20). To je plod presv. Euharistije. Ona nas vodi k vrhuncu kršćanske savršenosti, pravog unutarnjeg života. Ona je naša prva radost na zemlji; po njoj već postajemo dionicima buduće nebeske slave”.

“Po svetoj Pričesti u našoj duši počinju strujati one vode koje vode u život vječni (Iv 4,14). Sveta Pričest najbrže i najlakše preporađa i diže naš nutarnji život. U svetoj Pričesti duša slavi svoje trijumfe, ona postaje slična svome božanskom Zaručniku, postaje božanska. Granice nutarnjeg savršenstva kao da prestaju; duša postaje dionicom neizmjernosti i vječnosti”.

I za kraj, utječimo se rado Gospodinu po zagovoru bl. Ivana Merza, kako bismo što dostojnije i sa što većom ljubavlju pristupali Stolu Gospodnjem, hraneći se Živim Bogom, crpeći snagu za život.

Sveti Ivane Merče, moli za nas!