Što je Crkva?, pita se fra Casey Cole na svom Youtube kanalu Breaking In The Habit. Kako sam kaže, nekima se to možda može činiti kao pomalo djetinjasto pitanje. Pa svi na svijetu znaju što je Crkva, zar ne?

To je zaista tako dok ne zagrebemo ispod površine i počnemo se pitati neke dublje stvari. Primjerice kako netko postane dio Crkve? Postoji li način za napuštanje Crkve? Koji je osnovni znak Crkve? Tko odlučuje što Crkva jest i čini? Što se događa ako dođe do neslaganja unutar Crkve?

Teoretski postoji beskonačno mnogo načina na koje bismo mogli opisati prirodu Crkve, ali kako bismo zaista razumjeli što Katolička Crkva jest i što ona čini moramo razmotriti barem 5 perspektiva iz kojih možemo Crkvu promatrati. Američki isusovac i teolog prof. Avery Dulles, kojeg je papa Ivan Pavao II. imenovao kardinalom, 1974. objavio je knjigu Modeli Crkve koja i danas služi kao jedno od temeljnih djela ekleziologije, odnosno učenja i proučavanja Crkve.

Dulles u svom djelu navodi kako postoji 5 načina na koji možemo razumijevati život i misiju Crkve:

Crkva kao institucija

Društvo s vidljivim strukturama, jasnim granicama i središnjim usredotočenjem na prava i moć onih koji Crkvu vode. Osoba pristupa instituciji i postaje njen član poštujući protokol i autoritet vođa te institucije. Članovi nemaju osjećaj posjedovanja institucije ili mogućnost mijenjanja njenog smjera, odnosno cilja. Oni su dio onoga što vođe stvore. Granice su u tom kontekstu vrlo jasne i nedvosmislene. Osoba ili nije član ili pak je član u suglasnosti s pravilima i zakonima vođa te time dobiva određena prava i odgovornosti. Očita prednost ovog načina razumijevanja je jasnoća te vidljiv i javan osjećaj solidarnosti. Svi u instituciji se slažu te ona služi gotovo kao savršeno društvo spram ostatka svijeta. Međutim, očiti nedostaci ovakvog pogleda na Crkvu je što ne dobivamo jasnu sliku o tome što institucija radi. Usredotočujući se samo na strukturu nemamo kontekst sadržaja, ali i riskiramo mogućnost da ju gledamo isključivo kao krutu, doktrinarnu i konformističku instituciju. Ta perspektiva jednostavno nikako ne može poslužiti kao temeljni model Crkve. Uz strukturu uvijek mora stajati sadržaj koji je intuitivno razumljiv ako promatramo Crkvu kao mistično zajedništvo.

Mistično zajedništvo

Ovaj pogled na Crkvu usredotočen je na transcendentni odnos čovjeka s Bogom. Biti Crkva duhovna je skupština, oni koji su intimno povezani s Bogom, povezani su i jedni s drugima. U svojem smislu najveće uključenosti ova perspektiva prepoznaje zajedništvo koje svi ljudi dijele time što smo svi djeca Božja. Ideja da se priključimo ili postanemo članovi u tom kontekstu nema smisla. Samim time što jesmo već smo djeca Božja i već smo u zajedništvu. U oplemenjenom smislu središte je u tijelu Kristovu. Točnije gledamo na Crkvu kao tijelo Kristovo koje nadilazi kulturu, lokaciju i vrijeme. Ako smo u zajedništvu s Kristom, u zajedništvu smo jedni s drugima. Prednosti ovog načina gledanja na Crkvu su te što objedinjuju upravo ono što osjećamo da Crkva jest. Crkva je dinamično, transcendentno i mistično zajedništvo koje nadilazi ljudske strukture. Međutim, nedostatak je da takvim gledanjem na Crkvu možemo upasti u relativizam s obzirom da nema neke središnje teološke, misijske ili hijerarhijske strukture koja bi vodila zajednicu. Tražeći zlatnu sredinu između institucionalnog i mističnog gledanja na Crkvu možemo gledati na nju kao na sakrament spasenja.

Sakrament spasenja

Kao što je sakrament vidljivi znak nevidljive milosti, tako je i Crkva vidljivi znak Božje milosti na zemlji. Oni koji su dio Crkve su oni koji objelodanjuju Boga u svojim životima i trude se sudjelovati u Božjim djelima. Osnovni znak ovdje nije formalno članstvo ili duhovno zajedništvo, već vidljivi znaci svetosti u našim životima. Kada se ljudi susreću s Crkvom, susreću se s živim i istinskim Bogom ispunjenim milošću. Apsolutna prednost ove perspektive je što objašnjava smisao života Crkva, ali i svijeta u kojem Crkva služi kao znak Božji raspršavajući milost kroz život pun svetosti. Ipak, ovaj pogled ponekad se čini prilično apstraktnim i nedostupnim za pojedinca. Manje apstraktna perspektiva na Crkvu kojom bismo mogli pojasniti što ona jest je pogled na Crkvu kao glasnika i služiteljicu.

Crkva kao glasnik

Kao glasnik, Crkva uči ono što je Isus učio. Njene prednosti su tome što je usredotočena na Sveto Pismo kao Riječ Božju i time povezuje sve u misiji evangelizacije. Ako netko ustima širi Radosnu vijest i time približi nekoga Kristu, onda taj jest Crkva. Nedostatak možemo vidjeti u tome što se ne oslanja dovoljno na utjelovljenje Kristovo, odnosno otajstvo vjere. Takav pristup stavlja previše Crkvu u isključivo duhovni i intelektualni kontekst, međutim pristup Crkvi kao služiteljici rješava taj problem.

Crkva kao služiteljica

Kao služiteljica, Crkva čini ono što je Isus činio. Manifestacija sluge Božjeg u tijelu, a ne samo duhu, pokazuje da je Crkva sastavljena od onih koji hodaju Kristovim stopama. Oni koji hodaju Kristovim stopama djeluju tako da mire, iscjeljuju, hrane i grade. Nije dovoljno samo proglasiti Kraljevstvo Božje, moramo činiti dobro kako bi pobijedili grešne strukture svijeta. Ipak, ako mislimo da je Crkva samo raditi dobra djela, riskiramo upadanje u sekularni humanizam koji u svom temelju ima činjenje dobra, ali bez Krista.

Iako vidimo da u isključivom gledanju na Crkvu samo iz jedne perspektive nailazimo na poneke nedostatke, ono što Crkvu čini jedinstvenom jest upravo činjenica da ju ne možemo gledati samo na jedan način. Crkva je jedinstvo svih ovih načina razumijevanja njena života i misije. Ona nje kompleksna zajednica koja zaista ima utemeljenje u istinskom duhovnom, a manifestira se u ovozemaljskom i čovječjem. Umjesto da ove načine gledamo isključivo, ne moramo birati između njih, već razmotrimo jesu li sve ove perspektive danas ostvarene. Sudjelujemo li svi mi na sve te načine u životu Crkve i vjere kako bismo osigurali da ona zaista ostvari misiju Radosne vijesti i Božje volje?

Video fra Caseyja na engleskom možete pogledati ovdje: