Biblija je priča o tome kako postati svet. Jer Biblija nije obična knjiga koju se može čituckati – Biblija je knjiga koja čita čitatelja. Ona je starija od njega i nadživjet će ga.

Biblija ima dvostruku prirodu – s jedne je strane u njoj sadržana Božja poruka, a s druge je ta poruka izražena književnim sredstvima. Biblija sadrži prozu, poeziju, izreke, povijest… a zbog velike starine često ju je vrlo teško čitati. Da bi se razumjela biblijska poruka, svakako je važno razumjeti književna sredstva kojima se izražava.

Međutim, danas smo uglavnom izloženi medijima, a književnost manje čitamo. Medijska poruka je izravnija, jasnija, razumljivija i zato nam je danas još teže čitati i razumijevati Bibliju. Zbog toga se u modernim prijevodima ta činjenica uzima u obzir – možemo primijetiti da suvremeni prijevodi koriste jednostavnije izraze i imaju manji broj riječi nego prijevodi u prošlosti. Neki prijevodi idu čak tako daleko da se književni aspekti Biblije posve umanje, samo da bi se poruka jasnije vidjela.

Moć priče

Danas se često čuje: „Ma to ti je samo priča” – kao da bi priča bila nešto nevažno. Ili: „On ti samo priča priče” – to je dakle lažljivac, nepouzdana osoba. „Dosta nam je priče”, kažu ljudi. „Prijeđimo s riječi na djela”, kažu, pa bi dakle djela bila važnija riječi, a ono što radimo – i zaradimo – bilo bi važnije od priča. Zato bi nekoga moglo zbuniti kada o Bibliji govorimo kao o zbirci mnogih priča, ili kao o samo jednoj velikoj, veličanstvenoj priči – mogao bi netko reći da je Biblija nevažna knjiga ili da je izmišljena; ali to može reći samo netko tko nije svjestan snage i moći priče!

Nije potrebno da se itko sablazni, ali Biblija sadrži i mitološke dijelove; ma koliko bila i mit, to ne znači da nije istinita. Grčka riječ mythos znači upravo – priča. Grčki povjesničar Heziod je rekao da su mitovi priče o tome kako je nastao svijet i kako su se ljudi našli u njemu. Bez priča o postanku svijeta mi ne bismo znali ni odakle smo ni zašto smo tu. A Biblija nam daje upravo to u svojim prvim poglavljima: priču o tome da svijet nije slučajno nastao, da je stvoren dobar, da postoji Stvoritelj koji bdije nad ljudima. Možda ta priča ne može izdržati kritiku znanosti, možda se priča o nastanku svemira i čovjeka može ispričati i na drugi način jezikom fizike i evolucije – ali to ne znači da je znanost istinitija priča od Biblije. Mit govori o čovjeku koji stoji pred tajnom, a ta je tajna tolika da je znanost još uvijek nije razotkrila.

Krunica i Biblija / FOTO: Pixabay

Priča i povijest

Aristotel je smatrao da nam priče o prošlosti daju doživljaj da ovaj svijet dijelimo s drugima. Ako nema priče o događajima, oni ostanu lebdjeti izvan sjećanja, kao nešto slučajno i kaotično. No priča događaje slaže u povijest, a oko zajedničke povijesti okuplja se društvo. Biblija svojim čitateljima daje povijest i ona ih okuplja u zajednicu. Ona daje smisao proživljenom vremenu, ona govori o početku vremena, a govori i o njegovu kraju – i sve to govori dok priča priču o ljudskoj rasi. Samo ljudi od svih živih bića pričaju priče.

Mnogo stoljeća ljudi su vjerovali da je Biblija doslovno istinita, čitala se kao povijest. Prirodno-znanstvena otkrića pokazala su da nije bilo sve baš tako kako piše u njoj – pa se otišlo u drugu krajnost, negiranja svega kao potpune izmišljotine. Novija arheološka otkrića pokazala su da je Biblija istinitija mnogo više nego što se čini. No važno je znati ovo – priča nosi vlastitu istinu. Priča nosi vlastito značenje. Biblija je priča o grijehu i spasenju ljudi – to je njezina istina. Više pročitajte ovdje.