Fra Ante Antić rođen je 16. travnja 1893. u mjestu Šepurine na otoku Prviću kod Šibenika. Nakon strašne oluje na moru, koja je zadesila njegove roditelje, dok su se vraćali u maloj barci s otoka Prvića prema Šibeniku, zavjetovali su se sv. Antunu Padovanskom da ako se spase i ako im se rodi muško dijete, jer je majka bila u visokoj trudnoći, da će mu nadjenuti ime Ante i ako Bog dade voljeli bi da postane svećenik kao i on-fratar, ali to mu oni ne mogu nametati.

Roditelji su preživjeli, rodio se sin i krstili su ga, 8. svibnja 1893., u crkvi sv. Jelene u Šepurinama i dali su mu ime Ante Marko. Otac mu Toma i majka Tada, rođena Vlahov, imali su desetero djece od kojih je troje umrlo vrlo rano. Otac je umro 1900. godine, a majka mu je ostala sama sa sedmero djece koje je sama othranila. Ante Marko djetinjstvo je proveo u Zatonu kod Šibenika. Nakon završenoga šestog razreda osnovne škole 1905. godine otišao je u Franjevačko sjemenište u Sinj, i 17. rujna 1911. ušao u novicijat na Visovcu dajući sebi naizgled na veoma neobičan način ime fra Ante. Obično su tada klerici mjenjali ime kao znak promjene života, a on je tri puta izvukao ime Ante, pa su poglavari rekli neka ostane Ante.

Na kraju novicijata 17. rujna 1912., fra Ante je primio prve redovničke zavjete i zbog pobožnosti prema Majci Božjoj dodao je svome imenu Marija, tako da se ubuduće zvao fra Ante Marija Antić, kako se i potpisivao. Svečane doživotne zavjete položio je na blagdan Svih svetih, 1. studenoga 1915. u Makarskoj. Filozofiju je studirao u Zaostrogu od 1912. do 1914., a teologiju u Makarskoj od 1914. – 1918. godine. Za svećenika je zaređen 29. srpnja 1917. u samostanskoj crkvi sv. Lovre u Šibeniku, a Mladu mise je služio u Zatonu.

Živio je u svemu kreposno i bogobojazno, sve čineći iz ljubavi prema Bogu i braći ljudima.

To je bilo vrijeme Prvoga svjetskog rata i vladala je neimaština i glad pa je Ante počeo poboljevati na plućima. Pošto je bio vrlo pobožan i dobar, uprava Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja dodjeljuje mu najodgovorniju i najtežu službu odgojitelja (magistra) klerika, za što je morala tražiti dispenzu iz Rima, jer Antić nije imao potrebnu pravnu dob, bio je premlad za službu odgojitelja. Od godine 1917. do 1919. bio je pomoćnik odgojitelja bogoslova u Makarskoj, a nakon toga godinu dana 1919. do 1920. bio je magistar (meštar) novaka u Zaostrogu. Od 1922. pa do 1925. ponovno je imenovan pomoćnikom odgojitelja bogoslova u Makarskoj. Uz tu službu bio je i učitelj braće neklerika, vjeroučitelj samostanske posluge i samostanski vikar.

Umro je na glasu svetosti 4. ožujka 1965. godine.

Od 1925. do 1946. godine bio je glavni odgojitelj bogoslova u Makarskoj, a od 1946. do 1956. odgojitelj klerika u Zagrebu u samostanu Gospe Lurdske. Službu ispovjednika i duhovnog vođe vršio je do zadnjega dana svoga života u Zagrebu jer su ga ljudi tražili, a on im se veselio kao da je samo na njih čekao, iako je zadnjih godina bio jako bolestan da nije mogao slaviti sv. Misu. Umro je na glasu svetosti 4. ožujka 1965. godine. Pokopan je 8. ožujka iste godine na groblju Mirogoj u Zagrebu. Na pogrebu je uz tri biskupa, velik broj svećenika, redovnika i redovnica, bilo veliko mnoštvo vjernika i štovatelja. Posmrtni ostatci preneseni su mu u kriptu Gospe Lurdske 15. prosinca 1970. godine.

Već su ga za života smatrali svetim, a još više nakon smrti, jer je svojim zagovorom kod Boga mnoge utješio i mnogima pomogao riješiti životne probleme.

Dana 17. studenog 1984. godine pokrenut je Biskupijski postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim, koji je uspješno završen u Zagrebu 1995. i drugi pri Kongregaciji za proglašenje svetim u Rimu, koji je također sretno priveden kraju. Papa Franjo odobrio je 5. svibnja 2015. godine Dekret o krepostima, i od tada se sluga Božji fra Ante Antić zove časni sluga Božji fra Ante Antić.

Časni sluga Božji otac fra Ante Antić bio je veoma ponizan, veseo i blag redovnik-franjevac, pa su mnogi ljudi različitih profesija hrlili k njemu na ispovijed i na duhovno vodstvo. Živio je u svemu kreposno i bogobojazno, sve čineći iz ljubavi prema Bogu i braći ljudima. O tome svjedoči njegova “Posveta života za svoje odgajanike-klerike”, koju je napisao još dok je bio mlad odgojitelj, 1926. godine, kao i njegovo Pravilo života “Bog moj i sve moje”, iz školske godine 1932./1933.

U zadnjim godinama života o. Antić je zapisao: “U rukama sam Božjim. Neka sa mnom radi po svojoj svetoj Volji. Htio bih, da me Njegova sveta Volja svega okupira, ispunja i da sam joj savršeno predan. Bože moj, sve one naslage moje volje ti poruši, poravnaj i sredi, da s Tobom isto mislim, hoću, radim i govorim! Želio bih, da više ne živim ja, nego Isus moj u meni. Molim Ga, da me odcijepi od mene, od stvorenja, od svega što On nije i da moj život bude Njega ljubiti, za Njega se žrtvovati, trpjeti, Njemu samo pripadati, Njegovu svetu Volju vršiti i biti dijete vjere, ufanja i ljubavi kako On zapovijeda i nalaže. Želio bih sve tri bogoslovske kreposti posjedovati u savršenom stupnju, jedino da Ga proslavim i ispunim Njegovu svetu Volju i svoje redovničko-svećeničko zvanje. Zato se sav predajem Mariji, da mi to isprosi. Vi molite za svog nevrijednog brata, da u svemu ispuni svetu Volju Božju i prema Vama da bude Isus, odani brat fra Ante Antić.”

Da, fra Ante je pravo zakoračio putem svetosti. Toga nam najviše treba!

Ovo su riječi časnoga sluge o. fra Ante Antića iz kojih se iščitava lozinka njegova života: “Mir, pouzdanje i sveta ljubav neka ispunja naša srca i neka ga raširuje, osposobljuje, da bude vrijedno, dostojno primiti sve veće darove Božje. Ne kloniti duhom niti uzmicati pred bilo kakvim poteškoćama. Slijediti Milost, slijediti ono svjetlo, što svijetli u nama, biti onakav, kako nam pokazuje Duh Sveti!” (Dr. Natko Faranetić, izvanredni ispovjednik o. Antića u knjizi Svjetlo u tami, Split, 1969., str. 63.) Otac Antić je slijedio to svjetlo u vlastitoj savjesti i penjao se krepostima i stapao svoju volju s Božjom Voljom i to su mnogi vidjeli i osjetili. Dr. Juraj Carić, pomoćni biskup splitski sa sjedištem u Makarskoj, pri posjeti franjevcima u Zaostrog primjetio je mladog fra Antu koji je bio na prvoj godini filozofije i za nj reka: “Taj je mladi redovnik sav produhovljen… Da, fra Ante je pravo zakoračio putem svetosti. Toga nam najviše treba!”, rekao je na odlasku iz Zaostroga poglavaru biskup Carić.

Fra Ante često je posjećivao Presveti sakramenat i dugo u crkvi molio. Još kao bogoslov fra Ante je posjećivao samostansku kapelu više nego ostali bogoslovi i boravio u njoj duže od ostalih. Otac Ante Katalinić piše u knjizi Dobri otac Antić, treptaji srca među tvornicama, Split, 1967., str. 29., kako je mladi bogoslov fra Ante u jedno zimsko mračno popodne sam bio u samostanskoj kapeli na drugom katu i šapatom ovako molio Boga: “Da savršeno vršim Regulu, Pravila, naredbe poglavara, Tvoju volju… Da te uvijek ljubim sve više, Tebe i Tvoju Majku i bližnjega… Da živim nezapažen, skriven, nepoznat, da slijedim Tebe u Getsemanskom vrtu, na križnom putu, na Kalvariji… “ A bogoslovi, fra Antini kolege, govorili su da fra Ante uvijek moli i da nakon sv. Pričesti dugo zahvaljuje. Da je strpljiv, uslužan, blag i nasmijan. Nije čudno da je tako napredovao u duhovnom životu, na putu svetosti. Imao je jasan cilj i njega se držao, a to je da potpuno sjedini dušu s Bogom u svetoj Ljubavi.

Čovjek nije ništa drugo nego usmjerenost prema Apsolutnom, prema Bogu. Ništa drugo nego žeđa za Bogom, težnja za Bogom.

Časni sluga Božji otac Antić je zapisao: “Jednostavnost je posljednja i potpuna savršenost duše. Sve vježbe duhovnog života idu za tim da dušu učine jednostavnom i sličnom Bogu… Duša se ima svega osloboditi i postati jedno s Bogom… Kako ćeš doći do ove svete jednostavnosti? Po odricanju od svega što Bog nije: i u pameti i u volji i u djelovanju… Sve više zaboravljaj, ostavljaj sebe po svetoj ljubavi i boravi u Bogu želeći se u Nj pretvoriti i po ljubavi s Njime jedno postati.” Te je riječi o. Katalinić citirao u knjizi, Dobri otac Antić, … str. 61.  Time je fra Ante Antić i nehotice rastumačio svoj unutarnji život, slažemo se s ocem Katalinićem: “Čovjek nije ništa drugo nego usmjerenost prema Apsolutnom, prema Bogu. Ništa drugo nego žeđa za Bogom, težnja za Bogom. Takva je konstrukcija njegova bitka, tako je čovjek građen. Njegov cilj je sjedinjenje s Bogom. Tek u Bogu će naći puninu svog bitka. To postizavamo po Kristu. U sjedinjenju s Apsolutnim, s Bogom, po ljubavi, u tom se sastoji  autentična ljudska egzistencija, da upotrijebimo Kierkegaardov izraz. U tom se sastoji punina i vrhunac ljudske egzistencije.”

Nije čitao dnevne novine niti gledao televiziju a znao je što se događa u svijetu. Njegovi suvremenici su govorili da je imao “nebeske antene”

Predmnijevamo i vjerujemo da je o. Antić to ostvario. Svi koji su dolazili s njim u kontakt svjedočili su da su osjetili da u njemu živi i djeluje Bog. Dok su s njim razgovarali osjećali su strahopoštovanje, savršenu duševnu smirenost i drhtanje nadnaravne sreće. On je čitao njihova srca i znao što im treba savjetovati bez da mu oni kažu što ih muči. Čitao je samo Bibliju, Časoslov i knjige duhovnoga sadržaja. Nije čitao dnevne novine niti gledao televiziju a znao je što se događa u svijetu. Njegovi suvremenici su govorili da je imao “nebeske antene”.  Primjerice kad je izabran Ivan XIII. za papu on je došao svojoj braći i pozvao ih da se pomole za Njega, jer da je upravo izabran i da kleknu i prime blagoslov od novoizabranoga pape, a tu vijest u tom trenutku još nisu znali niti kardinali u konklavi.

Sluga Božji kard. Franjo Kuharić u propovijedi 3. ožujka 1995. godine je rekao: ”Crkva je, zaista, čudesno otajstvo baš u svojim svecima i sveticama. To su neugasive zvijezde na svodu Crkve da svijetle putnicima na svim stazama zemlje.

Duše koje su ispunjene Bogom zrače mir, smiruju, pomiruju. Sluga božji o. Ante (Antić) imao je poseban dar da proniče u tajne duše, da čita život u savjesti. Kad sam se prvi put kod njega ispovjedao u Samoboru kao samoborski župnik, kazao mi je da ima za me jednu tajnu i dao mi neke savjete u vidu te tajne. Nije kazao o čemu se radi, ali mislim da je vidio moju budućnost u biskupskoj službi.” I drugima je o. Antić znao savjetovati bez da ga dotični zamoli i kaže mu što ga tišti ili boli. Jedan njegov subrat mu je rekao da ga boli ruka i da mu je liječnik rekao da je to reuma, a o. Antić mu je na to rekao da on ima rak i da nađe dobrog liječnika i da vidi. Taj subrat je otišao na drugo mišljenje, i ustanovilo se da je o. Antić bio u pravu. Subrat  je uspješno operiran i nakon oporavka je nastavio vršiti svoju službu.

Bio je veliki molitelj, neprestano je molio. Imao je veliko pouzdanje u molitvu, u Boga i Gospu i da će ga uslišati.

Nakon smrti oca Antića zamolili su poznatog našeg teologa-mariologa pok. dr. fra Karla Balića, koji je tada živio u Rimu, da napiše nešto o ocu Antiću. On je rekao da je otac Antić moderni svetac i da se ne upušta u pisanje izvještaja o njemu. Tu izjavu da je o. Antić moderni svetac, piše o. Katalinić, možemo razumjeti da je on moderan u istom smislu u kojem je i Evanđelje vječno moderno. Evanđelje, čija srž sadrži aksiom: ljubi bližnjega. A otac Antić je žarko ljubio Boga, blaženu Gospu i svu braću ljude.

O. Antić bio je jednostavan franjevac, blag, vedar, ljubazan i ponizan. Nikad nije o sebi govorio niti se na koga žalio. Poniženja je podnosio svetački, a kad bi ga hvalili bilo bi mu neugodno pa bi dlanovima zastirao lice. Pomagao je mnogima duhovno i materijalno iako nije ništa svoga imao. Spajao bi one koji imaju da pomognu one koji su u potrebi, tako je širio karitas među vjernicima laicima. Ponekad je napisao župniku na ceduljici da pomogne dotičnu osobu koja bi mu je donijela. Bio je veliki molitelj, neprestano je molio. Imao je veliko pouzdanje u molitvu, u Boga i Gospu i da će ga uslišati. Uzdao se i bio je uslišavan. Vjerujemo da nam i sada može pomagati iz lijepog Neba. Bilo je već mnogo uslišanja po njegovu zagovoru.

Nadamo se da će uskoro biti  proglašen blaženim i svetim. Potrebno je još jedno čudo da ga sv. Otac uzdigne na čast oltara, zato mu se trebamo utjecati i moliti u zagovor, pa će biti i čuda od Boga po njegovu zagovoru.