Uoči početka misnog slavlja uime župe i župljana obratila se župna vijećnica Lidija Vukalović koja je pozdravljajući nazočne, između ostaloga, slavljeniku poručila:

„Pedeset godina tajne vjere! Pedeset godina usklađivanja svojega života s Božjom riječju!

Pedeset godina spremnosti za Krista i povjereno stado ispred vlastitih planova, interesa i komocije!

Pedeset godina nošenja samoće i suočavanja s vlastitim granicama i bolešću. Mnogo je to godina uranjanja u sakrament oltara i svećeništva, za župu, za Crkvu koja obuhvaća cijeli svijet, za sve duše koje je Gospodin povjerio Vašem pozivu.“

Nadalje je podsjetila na njegov svećenički put i život:

„Poštovani i dragi zlatomisniče, Milost Gospodina Isusa neka bude s Vama! Ljubim Vas sve u Kristu Isusu (1 Kor, 16, 23 – 24) geslo je na uspomeni s Vaše mlade mise proslavljene 11. srpnja 1976. godine. Geslo ste potvrdili svojim autentičnim životom u ljubavi za spas svake Vam povjerene duše ne balansirajući između Boga i svijeta.“

U propovijedi je zlatomisnikov nećak vlč. Mario Kopjar potaknuo okupljene da u zahvalnom slavlju otvore svoje srce Božjoj riječi koja u Evanđelju donosi prispodobu o sijaču koji sije sjeme koje pada uz put, na kamenito tlo, u trnje te na dobru zemlju.

„Možda se danas, slaveći zlatnu misu našega zlatomisnika Jurja, nameće i jedno posebno pitanje: koliko se puta tijekom svih ovih godina, naviještajući Božju riječ, u tišini svoga srca pitao gdje je završilo sjeme koje je sijao i kakav je rod donijelo?“, istaknuo je propovjednik te odgovor potražio u riječima proroka Izaije:

Kao što dažd i snijeg s neba silaze i ne vraćaju se onamo dok se zemlja ne natopi, oplodi i zazeleni da bi dala sjeme sijaču i kruha za jelo, tako i riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća se k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah (Iz 55, 10 – 11).

Kazao je da Božja riječ nosi snagu samoga Boga, ona stvara, obnavlja, liječi i spašava. Njezino djelovanje, dodaje, često ostaje skriveno ljudskim očima, ali nikada ne prestaje donositi plod. Tu istu istinu, ističe, Isus približava prispodobom o sijaču, koju je u nastavku propovijedi tumačio.

Govoreći o slavljeniku, istaknuo je da prije nego što je kao svećenik desetljećima sijao Božju riječ u srcima drugih, Bog je u njegovo srce posijao sjeme svoga poziva. To sjeme raslo je u toplini brojne kršćanske obitelji, u vjeri njegovih roditelja, u zajedništvu braće i sestara te u svakodnevici u kojoj je učio osluškivati Božji glas.

Nitko ne može sijati riječ života ako je prije nije primio u vlastito srce. Tako započinje i svaki svećenički poziv. Božja riječ najprije pronalazi dom u srcu onoga kojega Gospodin poziva. Ondje ga oblikuje, prosvjetljuje, hrabri i vodi. Iz toga slušanja rađa se navještaj, a iz susreta s Kristom svećeničko služenje.

Istaknuo je da je u pedeset godina svećeništva ostavio traga u brojnim životima.

„Toliko propovijedi, ispovijedi, krštenja, vjenčanja, sprovoda, razgovora, utjehe, blagoslova i tihe molitve utkano je u živote ljudi. Taj se rod ne može izmjeriti ljudskim mjerilima. Njega poznaje Bog koji vidi ono što raste u dubini ljudskoga srca i raduje se svakomu zrnu koje je donijelo rod“, rekao je propovjednik.

Ovaj zlatni jubilej poziv je na zahvalnost za sve primljene darove, objasnio je vlč. Mario te pozvao okupljene da pozornije osluškuju Duha Svetoga podsjećajući na zlatomisnikovo svećeničko geslo:

Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga (Iv 6, 68).