“Crkva je dvije stotine godina zaostala. Zašto se ne miče? Bojimo se? Strah umjesto hrabrosti? Nije li vjera temelj Crkve. Vjera, pouzdanje, hrabrost”. (kardinal Martini)

Činilo se da su riječi kardinala Carla Marije Martinija, bivšeg milanskog nadbiskupa (1979.-2002.), izgovorene prije sedam godina, malo dana pred smrt, pale u zaborav. I ne bi to bilo prvi put. Navikli smo na zaborav. S pravom se može reći da je u njima položena njegova duhovna oporuka u kojoj se zrcali njegova životna strast koja mu je pribavila naslov crkvenog oca modernog vremena. Riječi tog vrsnog bibličara i isusovca, objavljene u Corriere della Sera, dan nakon njegove smrti, izazvale su lavinu oduševljenja među znalcima njegove osobe i misli, ali i oštra protivljenje i etiketiranja. Rijetki su se zdušno i zainteresirano pitali o čemu zapravo Martini govori kad spominje Crkvu koja kasni 200 godina. Površnih tumačenja bilo je mnogo. Međutim, kao iznenadni udar vjetra, Martinijeve riječi su se vratile kroz usta pape Franje u govoru pred članovima Rimske kurije na predbožićnom primanju u Rimu 21. prosinca 2019. Uostalom, već se pokazalo da govori pape Franje članovima Rimske kurije imaju posebnu težinu. Sadržaj tih govora, kad ih se uspoređuje s tipičnim govorima, samodostatnim i salonskim nagovorima, osvajaju neočekivanim naglascima i bistre pogled za stvarnost Crkve i svijeta. Papine su riječi osvježenje u sadašnjem porastu nostalgičnih glasova koji zagovaraju povratak praksama i pogledima koji su počeli slabiti posljednjih dvjesto godina. Iz Papinih usta potekle su riječi zbog kojih se lako moglo zamjeriti crkvenim autoritetima, posebno u crkvenim odgojnim ustanovama. Donedavno se zbog sličnih riječi nekoga moglo prozvali za manjak crkvenosti, izdaju, samodopadnost, itd. Kad se takve riječi čuju iz Papinih usta, onda se time vidi kakav je Papin pogled u sadašnji trenutak. Zato je ovdje zgodno svratiti na drugo mjesto gdje Martini kaže da je nekada sanjao Crkvu koja ide svojim putem u siromaštvu i poniznosti, Crkvu koja ne ovisi o silama ovoga svijeta, daje prostor ljudima sposobnim otvorenije razmišljati, unosi hrabrost, itd., ali napuštajući  snove o mladoj Crkvi, nakon 75 godina, odlučio je moliti za Crkvu. Očito je njegova molitva imala ploda, jer smo u papi Franji dobili mladog Papu u staroj Crkvi.

Kad je prije sedam godina Martini govorio o kašnjenju Crkve, nedvojbeno nije mislio na jeftino dodvoravanje modernom svijetu i nekritičko stapanje s društvenim trendovima kao put kojim se može premostiti spomenuto kašnjenje. Da je tomu tako, dovoljno je krenuti od temeljnih naglaska u njegovim riječima. Martini je u razgovoru istaknuo da je obraćenje ključ. No, čim se spomene obraćenje, lako se nađemo u prostoru nesporazuma. Obraćenje je veoma poznata riječ, a dobro nam je poznato kako se može beživotno i licemjerno s njom ophoditi. Često je na našim ustima, ali se rijetko vidi na što se odnosi. Krenuti korjenito putem promjena Martini vidi kao put obraćenja, što predstavlja temeljno ljekovito sredstvo protiv umornosti koja sputava Crkvu.

Martini zasigurno nije mislio da bi se kršćani trebali odnositi prema Svetom pismu kao da u Bibliji imaju zbirku odgovora na životna pitanja

Drugi je naglasak Martini stavio na Božjoj riječi, i to na samosvjesnom ophođenju s Božjom riječju koja ima za cilj doprijeti do ljudskog srca. Samosvjesno ophođenje s Božjom riječju “traži kao partnera srce koje sluša”. Martini zasigurno nije mislio da bi se kršćani trebali odnositi prema Svetom pismu kao da u Bibliji imaju zbirku odgovora na životna pitanja. Kad bi tako bilo, Božja riječ pred sobom ne bi imala slobodne ljude. U pozadini bi stajala satrapska slika Boga s totalitarnim pristupom čovjeku i Bogu. Sveto pismo je nedvojbeno vrelo odgovora na ključna životna pitanja, vrelo iz kojeg nam se otkriva tko smo mi Bogu i tko je Bog nama, vrelo kojim se vjera hrani, ali ne na način zbirke kulinarskih recepata ili matematičkih formula. (…)

Martini kaže: “Samo onaj tko tu riječ primi u svoje srce, može sudjelovati u novom buđenju Crkve i u osobnim pitanjima donositi dobre odluke?” Novo buđenje Crkve nije nešto što se može iščitati iz pozornog ophođenja s mogućnostima koje otvara kanonsko pravo, nego iz povjerenja da nas Duh Sveti ne ostavlja na putovima življenja Evanđelja, da nas ne ohrabruje za smrtonosnu krutost u ime očuvanja pologa vjere. Novo buđenje Crkve isto je što i poziv na proročko djelovanje u svijetu. (…) Ako se govori o pozivu na buđenje Crkve, tj. novom licu Crkve, onda je riječ o licu na kojem će biti vidljiva strastvena zaljubljenost u Evanđelje. Toga pak nema bez strasti prema čovjeku u njegovim konkretnim zapetljajima i mukama u kojima se nalazi. Nije stoga čudno da se na Martinijevu grobu u milanskoj katedrali nalaze riječi: “Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi” (Ps 119, 105).

Članak u cijelosti pročitajte u novom broju kršćanske revije Kana.

Naslovnica- Kana/veljača