“Za razliku od audiovizualnih medija, gdje je proizvod cjelovitiji, a margina i vrijeme za ‘obogaćivanje’ naracije ili tumačenje obično smanjeni, čitatelj je pri čitanju knjige mnogo aktivniji. Nekako ponovno piše djelo, pojačava ga svojom maštom, stvara svijet, koristi svoje sposobnosti, svoje pamćenje, svoje snove, vlastitu priču punu drame i simbolike, a na taj način ono što nastaje vrlo je različito djelo od onoga što je autor htio napisati.

Književno djelo je, dakle, živ i uvijek plodan tekst, sposoban na mnogo načina iznova progovoriti i proizvesti originalnu sintezu sa svakim čitateljem na kojega naiđe. Čitatelj se u čitanju obogaćuje onim što dobiva od autora, ali mu to istovremeno omogućuje da rascvjeta bogatstvo vlastite osobe, tako da svako novo pročitano djelo obnavlja i širi njegov osobni svemir”, piše Sveti Otac.

Čitatelj se u čitanju obogaćuje onim što dobiva od autora, ali mu to istovremeno omogućuje da rascvjeta bogatstvo vlastite osobe, tako da svako novo pročitano djelo obnavlja i širi njegov osobni svemir.

Papa Franjo se u pismu prisjeća dana kada je u srednjoj školi predavao književnost. Njegovim učenicima nisu se svidjela djela srednjovjekovne književnosti poput El Cida, stoga je odlučio na nastavi s njima razgovarati o djelima suvremene književnosti i autorima koje oni najviše vole. “No, čitajući te stvari koje su ih tada privlačile, stekli su opći ukus za književnost, poeziju, a onda su prešli na druge autore. Na kraju, srce traži više, a svako nađe svoj put u književnosti”, ističe u Pismu i dodaje: “Ne postoji ništa kontraproduktivnije nego čitati nešto iz obveze, uz značajan napor samo zato što su drugi rekli da je to neophodno. Ne, svoja štiva moramo birati s otvorenošću, s iznenađenjem i fleksibilnošću, dopuštajući da nas savjetuju, ali i s iskrenošću, pokušavajući pronaći ono što nam je potrebno u svakom trenutku našeg života.”

Nadalje, ističe kako “za vjernika koji iskreno želi stupiti u dijalog s kulturom svoga vremena, ili jednostavno sa životima konkretnih ljudi, književnost postaje nezaobilazna. S dobrim razlogom, Drugi vatikanski koncil tvrdi da ‘književnost i umjetnost […] nastoje izraziti čovjekovu narav’ i ‘ilustrirati njegove bijede i radosti, njegove potrebe i njegove sposobnosti’. Književnost zapravo svoju inspiraciju crpi iz svakodnevne rutine života, iz njegovih strasti i iz njegovih stvarnih događaja kao što su „djelovanje, posao, ljubav, smrt i sve uboge stvari koje ispunjavaju život'”.

Književnost zapravo svoju inspiraciju crpi iz svakodnevne rutine života, iz njegovih strasti i iz njegovih stvarnih događaja kao što su „djelovanje, posao, ljubav, smrt i sve uboge stvari koje ispunjavaju život.

Sveti Otac ističe mnoge pozitivne učinke koje navika čitanja proizvodi u životu osobe: “pomaže joj da stekne bogatiji rječnik i posljedično razvije različite aspekte svoje inteligencije. Također potiče maštu i kreativnost. U isto vrijeme, to omogućuje da čovjek nauči na bogatiji načini izražavati svoje pripovijesti. Također poboljšava sposobnost koncentracije, smanjuje razinu kognitivnih oštećenja, smiruje stres i tjeskobu.

Još bolje: priprema nas da razumijemo i da se stoga suočimo s različitim situacijama koje se mogu pojaviti u životu. Čitajući, uranjamo u likove, brige, drame, opasnosti, strahove ljudi koji su na koncu svladali izazove života ili možda čitajući likovima dajemo savjete koji će kasnije koristiti i nama samima.”

Govoreći o ulozi književnosti u formaciji svećeničkih kandidata objasnio je da ona “predstavlja vrstu vježbališta za razlučivanje, koja izoštrava sposobnosti razbora za unutarnje i vanjsko propitivanje budućeg svećenika. Mjesto na kojem se otvara ovaj put do vlastite istine je unutrašnjost čitatelja, koji je izravno uključen u proces čitanja. Tako se otvara prostor osobnog duhovnog razlučivanja gdje neće nedostajati tjeskoba, pa čak i kriza. Naime, mnoge književne stranice mogu odgovarati ignacijanskoj definiciji ‘dezolatnosti’, pustoši.”

Tako se otvara prostor osobnog duhovnog razlučivanja gdje neće nedostajati tjeskoba, pa čak i kriza.

“Književni pogled oblikuje čitatelja za decentralizaciju, za osjećaj ograničenja, odustajanje od kognitivne i kritičke dominacije nad iskustvom, učeći ga jednom siromaštvu koje je izvor izvanrednog bogatstva. Priznajući besmislenost i možda čak i nemogućnost redukcije misterija svijeta i ljudske prirode na antinomsku polarizaciju na istinito/lažno ili pravedno/nepravedno, čitatelj prihvaća dužnost prosudbe ne kao sredstvo dominacije, već kao poticaj za neprekidno slušanje i kao spremnost za angažiranje u izvanrednoj bogataj povijesti zahvaljujući prisutnosti Duha, koja se daje i kao Milost: to jest kao nepredvidljiv i nerazumljiv događaj koji ne ovisi o ljudskoj akciji, već redefinira ljudsko kao nadu u spasenje”, naglasio je Sveti Otac.

Pismo o ulozi književnosti u formaciji Pape Franje u cijelosti možete pročitati ovdje.