Domagoja Pejića, dugogodišnjeg djelatnika, sada suradnika Hrvatskoga katoličkog radija, mnogi pamte po hodočašću 2004. godine kada se uputio pješice iz Zagreba u Rim, u sklopu projekta "1000 kilometara za Papu", s nakanom da papi Ivanu Pavlu II. čestita 84. rođendan i zahvali mu u ime svih Hrvata katolika za sve što je učinio za hrvatski narod. Pejić je nedavno pokrenuo blog s namjerom da se očuva zahvalno sjećanje na svetog papu Ivana Pavla II.
Prenosimo tekst s bloga Domagoja Pejića:
Četrnaesti je dan moga pješačenja prema Vatikanu i u nogama je danas više od 50 km. U Mesoli nastaju problemi sa smještajem pa nastavljam prema Ravenni.
Promočen sam, kako se ono kaže, do gole kože. Mračno je. Hodam uz rub ceste a rijetki vozači mi prijekorno trube. Razumijem ih, na plavoj trenirci dvije bijele trake koje se u mraku vjerojatno ne vide. I bijele tenisice koje oni također ne moraju uočiti. Oko mene drveće, nekakva šuma. Od kuća ili hotela ni traga. Nazivam roditelje i govorim im da sam stigao na cilj, da je sve u redu i da ne brinu. Mala laž je u ovakvim uvjetima, nadam se, dopuštena…
Stižem pred restoran. Konobar kaže da upravo zatvaraju a prenoćište ionako nemaju. U Pomposi, tri kilometra dalje, nalazi se kamp. Možda tamo nešto pronađem. Zahvalan za informaciju častim ga i već na izmaku snage odoh dalje. Pronalazim auto kamp ali prenoćišta nema! Samo kamperi koji se polako zavlače u svoje auto – prikolice. Mislim da nisam zavidan čovjek no čini mi se da u ovom trenutku ipak postajem takav.
Iscrpljen, sjedam na klupu. 23,15… Kako bi bilo lijepo da se čuda događaju i u ovome vremenu pa da mi, recimo, netko priđe i ponudi spavanje u prikolici. Od čuda ni ‘č’! Naprotiv! Hladno je a mokra se odjeća suši na meni. Grlim ranac i pokušavam zaspati no neće ići. Namještam se ali nikako pronaći udoban položaj. Gasim mobitel jer moram sačuvati bateriju. Ako ona iscuri neću imati kontakt s HKR-om, što i nije tako strašno, no potreban mi je kontakt s mons. Vidovićem. Ostajem bez orijentacije o vremenu.
Postaje sve hladnije i već me pomalo hvata očaj. I sumnja da će cijela ova priča dobro završiti. A onda se javlja misao: ‘Bože, ako Te ima, a vjerujem da ima, i ako je ovo žrtva, a ja mislim da je, prikazujem Ti za njega. Neka on noćas mino spava!
I kao da je istog trena netko rukom odneo sve muke, tjeskobe, bolove. I dalje sam se smrzavao, i dalje me je svaka kost boljela, još uvijek su minute sporo prolazile no… Bio sam miran. Neopisivo miran.
Te večeri/noći nisam se sjetio da se baš toga dana navršilo 25 godina kako je Ivan Pavao II.kao prvi papa u povijesti slavio misu na hrvatskom jeziku (30.travnja 1979.godine).
Danas su mi još draže te riječi: ‘Neka on noćas mirno spava’