Prenosima s mrežne stranice Fratellanza umana kratki urednički komentar glavnog urednika vatikanskih medija Andrea Torniellija za Vatican News:

Dana 27. listopada 1986., u dramatičnom prijelomu naše novije povijesti, kada je perspektiva nuklearnog rata bila konkretno izgledna, sveti Ivan Pavao II. je hrabro – i pobijedivši mnoge, pa i unutarnje, otpore – sazvao predstavnike svjetskih religija u Asiz.

“Susret mnogih vjerskih poglavara na molitvu danas je sam po sebi poziv svijetu – rekao je – da postane svjestan kako postoji druga dimenzija mira i drugi način njegovoga promicanja, koji nije rezultat pregovora, kompromisa, političkog ili ekonomskog trgovanja. Nego rezultat molitve koja, unatoč raznolikosti religija, izražava odnos s vrhovnom moći koja nadmašuje naše samo ljudske mogućnosti”. “Mi smo ovdje – dodao je papa Wojtyla – jer smo sigurni da postoji potreba za intenzivnom i poniznom molitvom, za pouzdanom molitvom, ako se želi da svijet konačno postane mjesto istinskog i trajnog mira”.

Ovog 18. svibnja slavimo stogodišnjicu rođenja velikog Pape koji je stigao s druge strane Željezne zavjese, koji je u svojoj dugoj petrovskoj službi uplovio Crkvu u novo tisućljeće, vidio rušenje Zida koji je dijelio Europu na dva dijela, te se nadao da će nastupiti jedno novo doba mira. No morao se – već star i bolestan – suočiti s novim ratovima i destabilizirajućim i nemilosrdnim terorizmom, koji zlorabi Božje ime kako bi sijao smrt i uništenje. I da bi se tomu usprotivio, u siječnju 2002. godine obnavlja poziv na međureligijske susrete i molitvu u Asiz, a da se nikada nije predavao ideologiji sukoba civilizacija, usmjeravajući sve, do kraja, na susret između naroda, kultura, religija. Bio je svjedok stjenovite vjere, asketizma kao veliki mistik, obilne humanosti. Sa svima je razgovarao, davao je sve od sebe da se izbjegne svako izbijanje sukoba kako bi potaknuo mirne tranzicije, kako bi promicao mir i pravdu. Putovao je cijelim planetom da zagrli narode svijeta naviještajući Evanđelje. Borio se za obranu dostojanstva svakog ljudskog života. Učinio je povijesni posjet sinagogi u Rimu. Bio je prvi Papa u povijesti koji je prešao prag džamije. Plovio je rutom na tragu Drugog vatikanskog koncila. Znao je poći novim i neistraženim stazama, izjavljujući da je također voljan razgovarati o načinu vršenja Petrove službe u korist jedinstva kršćana. Njegovo svjedočenje je aktualno više nego ikad.