Svjetski dan pisanja obilježava se svake godine 11. svibnja. Tim povodom donosimo vam neka od pisama o. Ante Gabrića. Pročitajte.
Hazaribagh, 2. ožujka 1939.
Dragi moji,
mir Spasiteljev.
Ponajprije Vam javljam da sam veoma dobro. Još smo uvijek u proljeću, pa je vrijeme izvanredno ugodno. No, kad Vi budete čitali ove retke, mi ćemo se već kupati u znoju.
Da ne gubim vremena, nastavljam s novostima, koje su zapravo već stare. Stao sam bio u Kalkuti i obećao sam nešto reći o putovanju do Hazaribagha. No kako sam o tome napisao članak za »Katoličke misije«, samo kratko velim da se sve sretno svršilo, tek samo da smo jedanput s autobusom pokušali tvrdoću nekog zida. O našem kolegiju također sam javio nekoliko glavnijih vijesti. Gledam malo u svoj dnevnik, pa vidim da bi toga bilo dosta i za knjigu.
5. prosinca
Uoči Svetog Nikole zadnji put sam se obrijao. Dao sveti Nikola te mi narasla duga brada, kao što je njegova! Do sada nije baš ne znam što. Zbog toga je i ne fotografiram, da se ne biste prepali. Bolje je malo pričekati.
Počeo sam učiti bengalski, no tek privatno, jer se pravi bengalski kurs otvara istom sredinom siječnja. Dosta težak jezik, osobito način pisanja, no na sve se čovjek pomalo priuči, pa tako i meni ne izgleda više tako čudan i već ga polako govorim. Da vidite kako izgledaju ti škarambeži, šaljem Vam jedan broj kalkutskih novina, koje nam amo dolaze. Izabrao sam baš onaj broj, gdje se govori o padu naše bivše slavne vlade. Ja sam to napisao našim latinskim slovima, jer biste inače teško što razumjeli.
10. prosinca
Pohodio sam obližnju bolnicu krava. Ima unutra oko 700 bolesnih i starih »četveronožnih božica«. Već sam pisao kako Indijci, a osobito Đainu sekta, štuju krave i brinu se za njih više nego za ljude. Ti ljudi nikada ne bi ubili ni najmanjeg kukca, ali će zato čovjeka ubiti za nekoliko rupija.
Ova je bolnica jedna od najvećih i dosta je lijepo uređena. Ima raznih odjela, već prema bolesti i zaslugama pojedinih krava. Pazite stoga da naše u Metkoviću budu dobre i revne, kako bi zaslužile lijepo mjesto u ovoj bolnici. Zadnji dio je najodvratniji. To je zadnji stadij tih iscrpljenih živina. Kad sam onuda prolazio, baš su dvije božice otezale papcima, a vrane i razni lješinari već su čekali na zidu.
Jadni ljudi, u što vjeruju! Oh, kad će napokon sinuti i njima svjetlo naše svete vjere!? Dao dragi Bog da to bude što prije!
Kasnije sam pohodio jednu urođeničku kuću i to ne najsiromašniju. Naše kuće su palače, usporedivši ih s ovim brlozima. Sve Javljaju za našu svetu vjeru, a nema misionara. Tu može pomoći jedino molitva. Naravno da ima i puno poteškoća, ali na njih se ne valja obazirati, one su znak da se radi o Božjoj stvari.
Dosta mi vremena odnosi rad za propagandu. To je velikim dijelom spalo na mene, ali me veseli. Akcija za krštenja posebno mi je draga. Što je to, razabrat ćete iz upisnica, koje umećem. Četiri šaljem i u Metković.
Nego, da pređem na dnevnik.
Početkom mjeseca pohodio nas je preuzvišeni nadbiskup iz Ranchia. Došao je ovamo da razvidi veliki pokret za obraćenje na sjeveroistoku od Hazaribagha. Oko 40 sela zamolilo je misionara.
Pošao je tamo naš poglavar i vratio se iza nekoliko dana pun oduševljenja, jer su ljudi uistinu odlučili ostaviti poganstvo i postati katolicima. Hinduističku vjeru mrze iz dna duše, jer ih ta vjera prezire i zapostavlja, zabranjuje im čak ulaziti u hramove. Najveća je muka što nema misionara, koji bi mogli ostati uz ove ljude i braniti od bijesnih napadaja hinduista. Ovi svim silama nastoje da ih odvrate. Prijete im se čak i smrću. Ali kad je koji Evropejac među tim ljudima, onda se boje. U Evropejce ne diraju nikako, jer znaju da bi to skupo platili. Engleska se u tim slučajevima ne šali.
Često se za vrijeme odmora razgovaram s našim bengalskim učiteljem. Danas smo napokon došli do zaključka da nije moguće da postoje toliki milijuni bogova, kako to Indijci vjeruju. »Ma da Vam iskreno kažem, ja Vam u to nisam nikada ni vjerovao, ali mi to naučavamo samo neuki narod, jer ionako ništa ne razumije…« Tako mi je govorio taj nadobudni gospodin. No vidio sam da ni on nema ni najprimitivnijih pojmova. On je iz višeg staleža ili kaste, pa stoga obični narod prezire i nikako nije mogao razumjeti kako to da ja govorim s onom malom golišavom i zamazanom dječicom, te da ih volim kao svoju braću. On uvijek udara protiv Engleske, da nije ništa učinila za narod i da će sada nova nacionalna vlada to sve urediti. Mislio sam si u sebi: Uđu li u tu vladu ljudi tvojih načela, onda se za narod neće nitko brinuti. Nema sumnje da će Indija biti sve dotle nesretna, dok u njoj bude vladala razdioba na kaste.
Zadnji dan poklada. Mi smo otišli na veliku šetnju u obližnju džunglu. Kuhar je bio neki Amerikanac. Napravio nam je smjesu iliti đumbus koji on naziva čajem. No trebalo je puno žive vjere, da čovjek ono drži za čaj. Na šetnjama obično pripravljamo čaj ili kavu, budući da je veoma pogibeljno piti vodu iz rijeka ili potoka. Najprije napravimo desetak metara daleko od rijeke jednu jamu. Voda onda pomalo prolazi kroz pijesak, čisti se i napunja jamu. Kasnije tu vodu još kuhamo, pa se onda može piti bez pogibelji.
Danas je pala strašna kiša, a po noći je grmjelo, ama baš po indijsku. Sutradan poslije kiše osvanuo prekrasan dan. Nešto kao naše proljeće, jer inače nemamo dojma da smo u proljeću. Iako je vrijeme toplo. Nekako je previše suho. Pred mojom sobom ima nekoliko ruža, a miriši, da je divota. Te naše metkovske i korčulanske mogu se pod ćebe sakriti.
27. veljače
Jutros je zmija ubola jednog radnika u vrtu. Brat bolničar razrezao mu je odmah prst i stavio jak protuotrov, pa je sve sretno svršilo. Kasnije su ga poslali u bolnicu, da mu se dade jedna ili druga injekcija.
Ne znam da li sam Vam do sada pisao o zmijama. U Evropi se obično misli da u Indiji nema ništa drugo osim zmija. Istina, ima ih jako mnogo, ali ne u svim krajevima. Najviše ih je u našoj misiji, jer je kraj močvaran, no nema ih u svako doba godine. Od listopada do svibnja prilično su rijetke, dok ih za vrijeme kišnog doba ima sva sila. Nisu sve jednako opasne. Najopasnija je kobra, od koje se može i u desetak minuta poginuti. Nesreća ima svake godine, ali gotovo uvijek stradaju Indijci. Oni idu bosi, spavaju na podu, na kućama zapravo nemaju nikakvih vrata, a osim toga su veoma slabi, pa obično podlegnu otrovu. Od misionara, može se reći, nitko no strada. Dragi Bog nas posebno čuva, Anđeo Čuvar neprestano bdije nad nama. Ja po noći metnem nad krevet lijepu medaljicu Anđela Čuvara i svetog Alojzija, pa sam onda miran.
3. ožujka
Doznali smo za izbor novoga Pape. Ovdje su svi veseli i zadovoljni. Navečer je u kapelici bio blagoslov. Prisustvovali su mnogi pogani iz obližnjih sela. Molilo se naizmjence engleski i hindu. Ljudi su tako pobožno klečali i stalno gledali na Presveto, koje je bilo izloženo na oltaru.
5. ožujka
Velika hindu svečanost Holi za početak proljeća. Sve se obuklo u žuta odijela, osobito ženske. U znak veselja polijevaju se raznim bojama, tako da su svi zamazani, kao da su kuću piturali. Djeca ne daju nikome mira, polijevaju čak i Evropejce i muslimane. Svake godine bude zbog toga tučnjave, a i mrtvih glava, jer se muslimani ne daju dirati od pogana. U gradovima je zapravo zabranjeno polijevati strance, ali što možeš učiniti, kad s trećeg ili četvrtog kata dobiješ jedan žuti, zeleni ili crveni tuš… Ovaj zadnji najviše upotrebljavaju. Kasnije ono odijelo možete spremiti u ormar, jer ga je nemoguće oprati. Upotrebljavaju, naime, anilinske boje. Gdje je narod siromašniji, jednostavno te oblijepe ilovačom. Naš je poštar toga dana došao iz grada zamazan kao kakav praščić.
11. ožujka
Danas sam čitav dan pisao pisma za Uskrs. Šaljem ih oko 150 na sve strane.
Doznali smo da je Hitler ušao u Češku. Izgleda da se u Evropi priprema novo klanje. Od kuge, glada i rata, oslobodi nas, Gospodine!
Bila je velika kiša. To je sasvim neobično u ožujku.
Po noći provalio je leopard u štalu, ali je sluga od straha toliko vikao, da je bidna zvirka utekla, ne uhvativši ni kravina repa. Iz kuće je netko opalio jedan hitac, a onda je leopard podbrusio pete.
27. ožujka
Ispit iz bengalskog. Najviša ocjena bila je 33, a ja sam dobio 31. Dvojica su dobila 33, ali zato uče već više od godinu dana. Eto vidite da sam si osvjetlao krnjesavski obraz.
1. travnja. Imali smo danas malu procesiju u vrtu. Došlo je nekoliko uraonskih obitelji da ih se pouči u našoj svetoj vjeri. Kratka propovijed bila je pred krasno iskićenom lurdskom spiljom.
Počela je vrućina. U hladu je oko 40 stupnjeva, a na suncu, kao da stojiš uz peć.
6. travnja. Veliki četvrtak. Za vrijeme noćnog klanjanja molio sam za sve Vas i za svakog pojedinog napose. Nikoga nisam zaboravio. Kroz Veliki tjedan imali smo lijepe obrede, ali dakako bez Žudija. Na obrede sam doveo i našeg učitelja, pa je bio silno ganut. Daj Bože da se obrati! Molite se za njega!
Jučer je bio pokršten jedan musliman. Danas je primio prvu svetu Pričest. To je mladić od kakovih 25 godina, veoma je bogat. Sada će u Englesku na nauke. Bila je prisutna i njegova majka, koja je već dulje katolikinja. Plakala je od ganuća, jer se jako mnogo molila za sinovo obraćenje.
Danas je Uskrs. Divno je vrijeme, samo pomalo vruće. Inače nije bilo tako neobično kao za Božić. Mislio sam puno na Vas i molio se za svakoga. Ja sam Uskrs proslavio pišući, jer to mi je sada kruh moj svagdanji.
14. travnja
U hazaribašku bolnicu došle su časne sestre. Među njima je jedna Hrvatica. Možete si zamisliti kako je bila vesela, kad je mogla opet govoriti hrvatski. Od sada će joj slati sve naše časopise. Zove se Edigna Benić.Vrućina je sve veća. Vjetar je tako vruć i suh, da jednostavno prži. U gradu je mnogo bunara potpuno presušilo. Naš je dubok, pa nema bojazni, ali malo jezero ide sve na niže. Pumpa se čitav dan iz njega, jer u vrtu valja zalijevati.
29. travnja
Po noći je strašno zavijao šakal ispod prozora. Mora da ga je jako bolio želudac. Kasnije je otišao pohoditi amerikanske patre, no jedan je od njih opalio na njega. Ne znam da li ga je ubio.
Počeo je mjesec svibanj, kod nas najljepše godišnje doba, a ovdje najstrašnije. Ali ipak i ovdje je to Marijin mjesec. Ja ujutro i navečer idem pred Gospin kip, te se za Vas molim.
Za danas će biti dosta, jer me čeka još nekoliko listova. Inače u Metkoviću sigurno je sve po starom. Je li gotova ona cesto do štacije? Što je s glasovitom željeznicom na Ploče? Možda Kominjani ne daju praviti tunel ispod svoga grada. To će biti nešto zgodno. Uostalom, imaju pravo. Kako će, bijednici, kasnije spavati?
Pozdravite mi sve u Metkoviću! Imena ne mećem. Ne znam dali ću stići napisati posebne listove za one, koji ih po svojoj prilici očekuju. Ako ne stignem, neka dotični oproste.
Molite se za mene, dnevno se molite, jer se i ja za Vas dnevno molim!
Iskreno Vas pozdravlja i ljubi Vaš
Ante