U intervjuu za CNA, Romanelli se osvrnuo na jedinstvene izazove proslave Božića u Gazi – mješavinu boli i radosti, straha i nade, te čežnje za primirjem koje se sada čini bližim nego ikad, prenosi Katolički tjednik.

„Situacija je strašna. Ljudski govoreći, ovo je mjesto smrti, gdje nade kao da nema. Velikoj većini stanovništva nedostaje sve: hrana, voda, lijekovi, struja, sklonište, kreveti, stolice, naočale, knjige, bilježnice, toaletni papir, sapun, sve“, rekao je vlč. Gabriel.

Mala zajednica u ozračju rata

Mala kršćanska zajednica u Gazi, koja broji oko 500 ljudi, ostaje zaštićena u latinskoj župi Svete Obitelji. Dok su resursi oskudni, ono malo što je dostupno zahvaljujući stalnoj potpori Latinskog patrijarhata Jeruzalema, Malteškog reda i brojnih dobročinitelja velikodušno se dijeli s drugima u potrebi.

„Kada pitam djecu što žele za Božić, ona odgovaraju ‘mir, kraj rata, da se vrate kući, da se vrate u školu i da vide svoje prijatelje’. Ono što nam najviše treba je mir – kako bi ranjeni mogli biti liječeni, škole ponovno otvorene, ljudi mogli slobodno šetati i vidjeti more i kako bismo mogli početi razmišljati o obnovi. Da bismo imali i tračak nade, ovaj užasni rat mora završiti“, istaknuo je župnik u Gazi.

Kada pitam djecu što žele za Božić, ona odgovaraju „mir, kraj rata, da se vrate kući, da se vrate u školu i da vide svoje prijatelje.“

Iako je mnogo tame, umjesto da ju proklinju pokušavaju „zasjati svjetlom Isusa Krista i Djevice Marije, koji su zajedno sa Svetim Josipom hodali ovim krajevima prije 2 000 godina dok su bježali u Egipat“. „U Isusovo ime nastavljamo ići u dubinu – ‘duc in altum‘ – i bacati mreže, kako bi njegova milost stigla do svih“, kazao je vlč. Gabriel čija se župa svakodnevno okuplja na euharistijskom klanjanju, molitvi krunice, misnim slavljima te skrbi za djecu i osobe s invaliditetom koji su se sklonili u crkvu.

Tragovi radosti

Romanelli se i ove godine pobrinuo za postavljanje jaslica i božićnog drvca koje su djeca okitila stavljajući ukrase uz molitve za mir. „Isus će se također roditi u Gazi – doći će pred oltar i u naša srca. Bilo je nevjerojatno dirljivo vidjeti radost koja je ispunila djecu dok su kitili božićno drvce!“, rekao je župnik koji je mališanima održao katehezu o božićnim simbolima. „Mi smo u tami, ali Isus je svjetlo, stoga molimo njegovo svjetlo. U grijehu smo rođeni, ali Gospodin nam donosi oproštenje. Tužni smo, ali Gospodin nam daje radost“, objasnio je.

Mi smo u tami, ali Isus je svjetlo, stoga molimo njegovo svjetlo.

Na Badnjak će župa slaviti misu Polnoćku nakon koje će biti pripremljeno posebno iznenađenje za djecu „kako bi ih se malo razveselilo“. Unatoč tomu što su proživjeli više od godinu dana rata, djeca župe u Gazi nastavljaju se smijati, slaviti rođendane i igrati se.

„To je doista izvanredno“, rekao je Romanelli te istaknuo kako je Isusova zaštita razlog tomu. „Čuju se bombardiranja; ponekad se cijela zgrada zatrese, ali djeca ostaju mirna. Naravno, primijetili smo promjene u njihovu ponašanju – više agresije, jer su svjedoci borbama i reakcijama odraslih. Ali Gospodin je beskrajno milosrdan: dopušta ovoj djeci da izdrže nesigurnost života daleko od normalnog, dok im u isto vrijeme daje jedinstvenu radost“, kazao je.

Živjeti nadu

Nedavno su navodi o mogućem primirju postali glasniji, iako zvuci pojačanog bombardiranja i izvješća o žrtvama odjekuju Gazom.

„Postoji nada s velikim ‘N’ – teološka vrlina nade u Boga koja nas nuka da čeznemo za nebom i vječnim životom. Ona nam pruža sigurnost da će Gospodin dati sve milosti i snagu koje su nam potrebne da se očistimo od grijeha i živimo novim životom, obnovljeni u duhu. Ovo vrijeme patnje, usred rata, podsjeća nas na ono što je uistinu bitno“, napomenuo je župnik i progovorio o „nadi s malim ‘n’“.

Postoji nada s velikim ‘N’ – teološka vrlina nade u Boga koja nas nuka da čeznemo za nebom i vječnim životom.

„Paradoksalno, ovo je veći izazov jer se netko može nadati nečemu nedostižnom i pasti u očaj ili povjeriti ljudima koji ne mogu pomoći u postizanju ciljeva, što dovodi do razočaranja. Ali čak i ova vrsta nade mora se živjeti u Božjem svjetlu. U svim kulturama, nacijama, religijama i društvenim statusima postoje dobri ljudi. Moramo se moliti Bogu za njih i podržati ih, podsjetiti ih da su mir, pravda, pomirenje i oprost uistinu mogući“, zaključio je vlč. Gabriel.