Sin Jad Issa Sader studira stomatologiju i ponosan je na očeva postignuća, donosi Mathhew Green s portala Aleteia.

Jadova priča nedavno je pristigla na naslovnice kada je njegov sin Sader govorio o svom ocu u videu objavljenom na Facebooku, što je dovelo do niza priča i intervjua o ovoj izuzetnoj obitelji (uključujući članak u našem talijanskom izdanju, koji me inspirirao da ovo napišem).

Otac pun ljubavi i odgovoran pribavitelj za obitelj

Sader – mladić s naramenicama koji uživa u plivanju, bodibildingu, učenju i druženju sa svojim prijateljima – živi s roditeljima u Siriji. Ponosan je na svog oca, a u videu kaže da čak i da može, nikada ne bi želio izabrati nekoga drugog za svog oca. “Ponosan sam na njega, isto kao što je on ponosan na mene”, kaže. Taj je osjećaj dobro utemeljen. Jad je glavni hranitelj obitelji, i unatoč teškoćama u kojem se nalazi, “pokušao je učiniti sve kako bi meni osigurao normalan život kao i svakom drugom djetetu”, kaže Sader. “Tijekom mojih studija bio je najveća podrška ekonomski, psihološki i u svakom pogledu.”

Kao što Sader objašnjava u videu, ponos je obostran: „Jedna od stvari na koje sam ponosan je kad me prvi put upozna s novom osobom i kaže:„ Moj sin je liječnik. “Možete vidjeti ponos i radost u njegovim očima. Kao da govori: ‘Imam Down sindrom, ali sam odgajao sina i učinio sve da mu pomognem da postane liječnik koji liječi ljude. Ponosan sam na njega… ”

Jasno je da su Jad i njegova supruga mogli Saderu pružiti više nego primjereno okruženje za zdravo, sretno i pametno odrastanje. Saderovim riječima: “Dijete koje odrasta u krilu osobe s Down sindromom imat će svu ljubav i nježnost koju svatko može ponuditi. To će dovesti do osobe koja je emocionalno i društveno dobro uravnotežena i sposobna je postići sve što želi … Kad vidite osobu koju zajednica doživljava kao ranjivu osobu ili osobu koja ovisi o zajednici, koja radi naporno i pokušavajući učiniti sve kako bi osigurao sve što mi je potrebno kao malom djetetu … Ovo me, naravno, tjerat da učinim sve što mogu da budem najbolja osoba koja mogu biti.”

Muž i prijatelj

Jad nije bio samo dobar otac; prema sinu, on je također dobar muž. U svom odnosu sa suprugom, “Možda se ponekad ne slažu, ali imaju život pun ljubavi, jednostavnosti i poniznosti u svakom pogledu.” Ukratko, kaže Sada, njihov odnos je kao i u svakog drugog para.

Izvan kuće, Jad radi u lokalnom mlinu za pšenicu 25 godina i ima dobre odnose sa susjedima i suradnicima. “Njegovi društveni odnosi su jednostavni i čisti jer voli svakoga i svakoga, a zauzvrat ga svi ljudi vole i poštuju te se prema njemu ponašaju kao prema svakoj običnoj osobi”, objašnjava Sader.

Ponovno ispitivanje što znači Down sindrom

Sve ovo bi nas trebalo natjerati da dvaput razmislimo. Kad većina ljudi pomisli na Down sindrom, pomisli na život pun mentalnih i fizičkih poteškoća, na društvenu izolaciju, na potpunu ovisnost o brizi drugih ljudi, na teret … Ukratko, život koji smatraju vrijednim življenja. To je toliko uobičajeno stajalište da se u mnogim zemljama pobačaju djeca prenatalno dijagnosticirana s Down sindromom.

Ipak, ovo je gledište duboko i tragično pogrešno na najmanje dva načina:

Prva je pretpostavka da su osobe s Down sindromom osuđene na bijedu. U stvarnosti, ljudi s ovim stanjem mogu imati širok raspon sposobnosti. Jad je očito na vrhu ljestvice funkcionalnosti, a činjenica da je uspio imati sina iznimna je iznimka. Međutim, u stvarnosti nema načina da unaprijed znamo što će osoba s Down sindromom – ili bilo tko drugi, sa ili bez invaliditeta, s novcem, socijalnim privilegijama itd. – moći postići. Pobačaj znači prekidanje svih mogućnosti, okončanje života iz straha i pogrešno shvaćenog milosrđa.

Sader opet najbolje kaže: „Kao dijete koje je odraslo s ocem s Down sindromom, točno znam koliko su čista srca i puna ljubavi, ali i da imaju ambiciju te zaslužuju pristojan život i ne zaslužuju da taj život bude prekinut.” U videu dodaje: “Za mnoge ljude, ideja o ženi trudnoj s bebom sa Downovim sindromom može biti najgori scenarij … Da je moja baka bila uvjerena u ovu ideju, ne bih bio ovdje s vama.”

Moramo izgraditi kulturu u kojoj je svako začeto dijete prihvaćeno i dočekano kao otajstvo čiji budući potencijal samo Bog može predvidjeti.

Drugi način na koji je ovo gledište pogrešno je ideja da život osobe koja nije sposobna funkcionirati jednako dobro kao Jad – nekoga tko je uistinu ovisan o drugima zbog invaliditeta i možda nikada neće imati radost biti muž ili otac – je život koji nije vrijedan življenja. Ovaj stav je duboko neljudski, jer vrijednost svake osobe nije ono što može učiniti, već tko su: ljudsko biće, zaslužuje ljubav i brigu, te priliku da razvije sve svoje mogućnosti, koliko god ograničene može biti.

Jad Iss s obitelji

Kao kršćani, u svakom ljudskom biću prepoznajemo sliku i priliku Božju. Ponekad je to slika koja nas podsjeća na Krista tijekom Preobraženja, ozarena snagom i dobrotom; ponekad je to slika Krista na križu, ranjenog, odbačenog i umirućeg. Isus nam je rekao (Mt 25,40-45) da ono što činimo onima u potrebi, činimo i Njemu. Ljudi s invaliditetom, bolesni ili u nepovoljnom položaju prilika su koje nam Bog šalje da naučimo voljeti i to s većom čistoćom namjere.

Moramo izgraditi kulturu u kojoj je svako začeto dijete prihvaćeno i dočekano kao otajstvo čiji budući potencijal samo Bog može predvidjeti; društvo u kojem uplašeni i zbunjeni roditelji ne osjećaju potrebu da se sami suoče s neizvjesnom budućnošću, bez podrške ili potrebnih sredstava. Naš je zadatak voljeti svako dijete i pomoći im da razviju svoj puni potencijal, koliko god se to pokazalo velikim ili malim, a ne da im skraćujemo život jer nam nedostaje vizija da bismo prepoznali njihovu vrijednost ili velikodušnost da im damo šansu!