Skateboard, 3D puzzle, dres nogometnog kluba Juventusa i bicikl: to su bile božićne želje Mattie Piccolija, kojemu je talijanski predsjednik Sergio Mattarella u prosincu 2021. dodijelio počasnu nagradu Alfiere della Repubblica, otkrivši te želje, tako tipične za dječaka njegovih godina, u intervju za talijanski list La Repubblica u povodu primanja predsjedničke časti, kao i odgovarajući na druga pitanja izazovnija i neobičnija za jednog 12-godišnjeg dječaka.

On ga tješi kada više ne zna gdje je i tko su ljudi oko njega i pomaže mu voditi ga kroz dan.

Mattia, koji je iz Concordie Sagittario (gradić sjeveroistočno od Venecije), dobio je ovo veliko priznanje za stalnu, svakodnevnu i radosnu pomoć koju pruža svom ocu, koji je pogođen ranim (i posljedično još težim) Alzheimerovom bolešću, prenosi Aleteia.

Pomaže svom tati zapamtiti najjednostavnije radnje, kao što je kako se oprati i obući. On ga tješi kada više ne zna gdje je i tko su ljudi oko njega i pomaže mu voditi ga kroz dan.

Sin pozvan na veliki zadatak

Upravo je ta nježna zamjena uloga dirnula Papu, a s njim i tisuće mladih koji su se okupili na Trgu svetog Petra. Na dan 18. travnja, na Uskrsni ponedjeljak, Sveti se Otac susreo s mladima talijanskih biskupija na Trgu svetoga Petra, a Mattia je u toj prigodi slavlja i molitve iznio svoje svjedočanstvo ljubavi, predanosti i hrabrosti.

Alessandro Gisotti iz Vatican Newsa je napisao o svom dojmu o ovoj prigodi:

“Ponekad su najmlađi ti koji imaju najveću ljubav i hrabrost (…) svima će ostati urezano u sjećanje svjedočanstvo 12-godišnjeg Mattie Piccolija, koji je već nekoliko godina postao anđeo čuvar svog oca oboljelog od Alzheimerove bolesti.”

Za ljubav

Za Matijino ponašanje nema druge motivacije osim ljubavi – ljubavi koja postaje briga, kreativnost, upornost, otpor, sposobnost žrtvovanja. Uostalom, Mattia je još uvijek 12-godišnji dječak koji voli skateboarding i nogomet.

Ali upravo zbog svoje naravi sina, koji prepoznaje koliko ga je njegov otac volio i pratio u njegovom mladom životu, on osjeća da ne može učiniti ništa drugo nego uzvratiti tu ljubav. U svojoj mladosti pokazao je, kako je Papa podsjetio mlade, da ima “nos” za ono što je važno.

Na taj se smisao osvrnuo papa Franjo u svojim riječima mladima:

Dragi dječaci i djevojčice, nemate iskustva odraslih, ali imate nešto što mi odrasli ponekad izgubimo. (…) Često nas rutina života tjera da izgubimo ‘nos’;  “oštar nos”. Nemoj ovo izgubiti, molim te! (…) Instinkt koji je imao Ivan: čim je vidio onog gospodina koji je rekao: “Bacite mrežu nadesno”, njegov instinkt mu je rekao: “To je Gospodin!” Bio je najmlađi među apostolima. Imate instinkt: nemojte ga izgubiti!

Patnja nas čini sličnijima Isusu

Naša nas vjera uči da je Isus tu s onima koji pate. Gospodin je čak otišao na nebo sa znakovima svoje muke. Mattia to vjerojatno osjeća. Možda mu i zato njegov otac nikada ne može postati stranac: on zna tko je on i zna kome nalikuje.

“Nikad ništa nisam učinio nevoljno ili iz obveze”, rekao je Mattia, a prenosi novinska agencija SIR. “Samo sam želio pomoći svom ocu kao čin ljubavi, sjećajući se svega što je učinio za mene.” Zatim je objasnio kako je bilo otkriti očevu degenerativnu bolest: “Bio sam tipičan šestogodišnji dječak koji je razmišljao samo o igri. Sve je izgledalo u redu dok nisam počeo primjećivati ​​da moj otac više nije pri sebi, ponašao se drugačije; ponekad bi zaboravio važne stvari poput toga da me pokupi iz škole ili da kupi namirnice.”

Dijagnoza i bol

Zbunjenost koja je sve češće pogađala njegova oca Paola proživljavao je i Mattia te njegova majka i brat na neki način, čak i prije nego što su shvatili što nije u redu. Mattia više nije prepoznavao oca, a u nekim trenucima – sve češće – nije mogao pronaći oca u tom izgubljenom pogledu.

Zatim je došao dramatičan, ali i razjašnjavajući trenutak dijagnoze. SIR dijeli riječi: “Nisam mogao razumjeti što se događa s mojim ocem. Dana 19. prosinca saznali smo nešto što je promijenilo život moje obitelji: mom ocu dijagnosticirana je rana Alzheimerova bolest.”

Bolest

Alzheimer je najčešći oblik demencije, koji uključuje progresivni gubitak pamćenja i drugih intelektualnih sposobnosti do toliko značajnog stupnja da drastično smanjuje kvalitetu svakodnevnog života oboljelog.

Obično se povezuje s poodmaklom životnom dobi, ali 5% pacijenata oboli u mnogo ranijoj dobi, između 40. i 60. godine – na primjer, u naponu života. Utjecaj bolesti na cijelu bolesnikovu obitelj je raširen, a tretmani i usluge za pacijente još uvijek su nedostatni. Najveći i najjači odgovor na plimni val izazvan ovom olujom je ljubav.

To je mladi Mattia pokazao neposrednošću i razoružavajućom jednostavnošću u zagrljaju cijelog trga. “Od tada,” rekao je Mattia, “moj je posao bio – bez ikakve vanjske pomoći – pomagati tati u njegovim svakodnevnim aktivnostima, koje više nije mogao obavljati sam, poput tuširanja, vezanja vezice na cipelama ili ga tješiti kad nije znao gdje je.”

Foto:Unsplash

Sin je postao očev skrbnik, možda upravo na taj način pokazujući koliko je njegov otac bio pravi otac: on je Mattiu istinski uveo u život, u njegovu najveću zadaću čuvanja i zaštite onih koji su mu povjereni.

Voljeti kao tim

Svojim riječima na događaju Mattia je otkrio mrežu podrške koja ga čini sposobnim za ono što radi. On nije sam; njegova obitelj je tu da mu pomogne i on ima vjeru u Boga, vjeru koju je doživio kod kuće i vidio kako njegov otac živi i podržava. Vatican News prenosi njegove riječi u ovom smislu:

Ova snaga dolazi mi zahvaljujući mojoj obitelji: zahvaljujući hrabrosti moje mame, podršci mog brata, pa čak i od mog velikog tate koji je uvijek pomagao ljudima i naučio me vrijednosti solidarnosti. Vjera mi puno puta pomogne kada sam tužan i potišten, jer mi jako nedostaje tata kakav je nekada bio.

Lijepo je misliti da ne brinemo samo mi o svojoj obitelji, nego i o Crkvi na zemlji i Crkvi na nebu. Možemo moliti za sve, ozdravljenje i svetost, znajući da je Božja volja najbolji prečac do naše sreće i sreće ljudi koje volimo.