Na zapadnu obalu Indije u 15. stoljeću stigli su dubrovački trgovci i pomorci te su osnovali koloniju pod nazivom "Sveti Vlaho". Polovicom 16. stoljeća tu se već nalazi i crkva sv. Vlaha. Odavno tamo više nema Dubrovčana, a Goa je prestala biti veliko trgovačko središte začinima. No, trag svog življenja na zapadnoj obali Indije stari Dubrovčani su ostavili na najsvetiji način – ostavljajući iza sebe crkvu posvećenu svome Parcu.
O indijskoj koloniji Sveti Vlaho u kojoj su nekada davno živjeli dubrovački trgovci govorila je na Hrvatskome katoličkom radiju voditeljica pedijatrije Opće bolnice Dubrovnik, primarijus dr. Marija Radonić koja je govorila o svojem posjetu zapadnoj obali Indije na kojoj su Dubrovčani ostavili crkvu posvećenu sv. Vlahu.
Primarijus je naglasila da je o Goi i crkvi sv. Vlaha učila još za gimnazijskih dana. Iako ju je put po službenoj dužnosti naveo u tu indijsku saveznu državu, ona je cijelo vrijeme mislila na duhovnu stranu svojeg putovanja.
“Prije odlaska na put pronašla sam stare zapise kapetana Šiševića i zamolila Vinicija Lupisa da mi pribavi pisane materijale i fotografiju crkve. Vodiči koju su nas pratili do Goe i kasnije po Goi nisu mi znali reći ni jednu informaciju o crkvi sv. Vlaha. Mene to nije spriječilo da sa suputnicima podijelim priču koju sam nosila u srcu. Dva dana prije povratka u Domovinu do mene je došla vijest da postoji jedan lokalni vodič koji zna gdje se nalazi crkva.”
Sljedeće jutro oko 5 sati dr. Radonić se u društvu prijateljice zaputila prema Staroj Goi, povijesnom starom gradu u pokrajini Sjeverna Goa. Nakon što ih je vozač dovezao pred katedralu koju dolaze vidjeti svi turisti, shvatile su da niti vozač ne zna o kojoj je crkvi riječ, unatoč uputama i tekstu koji je sadržavao mnoge detalje. Nije im preostalo ništa osim toga da se vrate dio puta i odaberu novi smjer.
“Zamolila sam vozača da skrenemo na cestu koja je imala najviše zelenila oko sebe. Bilo mi je već i neugodno zbog ‘besciljnog’ lutanja cestama kad sam krajičkom desnoga oka primijetila nešto. Kad smo se približili mjestu koje mi je privuklo pažnju, vidjela sam da smo došli do kamena na kojem se nalazi križ, a iza njega nas je čekala uzbrdica i jedna nepokošena livada iz koje su svakih nekoliko trenutaka izlazili leptiri i komarci. ”
Na zapadnu obalu Indije u 15. stoljeću stigli su dubrovački trgovci i pomorci te su osnovali koloniju pod nazivom Sveti Vlaho. Polovicom 16. stoljeća tu se već nalazi i crkva sv. Vlaha. Odavno tamo više nema Dubrovčana, a Goa je prestala biti veliko trgovačko središte začinima. No, svečev lik se i dalje nosi u procesiji, a sv. Vlaho i dalje štiti od bolesti grla i svakog drugog zla, neke druge ljude, neke druge kršćane. Trag svog življenja na zapadnoj obali Indije stari Dubrovčani su ostavili na najsvetiji način – ostavljajući iza sebe crkvu posvećenu svome Parcu.
Došavši pred crkvu Radonić je prvo primijetila tišinu koja ih je okruživala. Jednobrodna crkva bila je ispunjena plahtama i pokrivačima koji su se nalazili na oltarima , a groblje je bilo prekriveno vegetacijom.
“Naša potraga dovela nas je do jednog prostora uz crkvu koji je bio ispunjen mještanima. Misa je upravo završila i nije se moglo reći tko je imao veći izraz iznenađenja na licu, mi ili mještani. Još jedan dirljivi trenutak dogodio se kada su iznijeli kip sv. Vlaha – veličine 60 centimetara u crvenom plaštu i rumena lica – drugačiji nego što je naš. Zanimljivo je da uz taj kip u posjedu imaju još jedan, a taj je djelo dubrovačkog kipara Ive Jašića.”
HKR-ova sugovornica rekla je kako su je na putovanju pratili i podrugljivi komentari ispunjeni nevjericom. No, interes ljudi se povećao zahvaljujući uspjehu koji je Radonić polučila u svojoj potrazi za crkvom sv. Vlaha. Posljedica svih tih događaja i priča bilo je prikupljanje novca kojim se obnovilo crkvu sv. Vlaha.
Primarijus Radonić predložila je svojim suradnicima da prijatelje iz Indije pozovu u Dubrovnik na procesiju sv. Vlaha. Svećeniku iz sela Gandalium i jednom mještaninu koji su doletjeli iz Indije u Hrvatsku u Dubrovnik, darovan je nosač za njihov kip sv. Vlaha. S gostima su dogovorili i način doniranja novaca koji je prikupljen.
“Uplate smo vršili kroz nepuna tri mjeseca, od veljače do Uskrsa. U lipnju sam dobila prve fotografije obnovljene crkve i prvog vjenčanja u novoobnovljenom prostoru. Na fotografijama sam vidjela i novu ogradu, uređen okoliš i prostore, ali i objekt o kojem nisam ništa znala. Zahvaljujući količini novaca koji su donirali ljudi dobra srca, svećeniku je izgrađena kuća kako ne bi morao svakodnevno pješačiti 15 i više kilometara.”
Ne nazire se kraj priči koju su započela Stari Dubrovčani prije 500. godina. Predanost koju su pokazali Marija Radonić i njezini suradnici i danas donosi plodove u obliku novih prijateljstava koje povezuju vjernost i molitva pod zagovorom sv. Vlaha.