Kad su moja djeca tek ulazila u školsku dob, brinuo sam koliko često koristim telefon ispred njih. Moja djeca su inače obično brutalno iskrena, pa sam ih posjeo i upitao ih: “Djeco? Što mislite, što tata najviše voli raditi?” U potpunosti sam očekivao da će njihov odgovor biti: “Puno voliš svoj telefon, tatice.” Ali to nije bio odgovor koji sam dobio. Umjesto toga, dobio sam nešto što nisam očekivao, piše T.J.Burdick s portala Catholic Exchange.

Dok sam čekao da moja djeca odgovore na moje pitanje, brdo ponosa se srušilo u bazen retrospektivnog razmišljanja. Počeo sam shvaćati učinke moje upotrebe ekrana na svoju djecu. Dok sam čekao na njihov odgovor za koji sam mislio da bi trebao biti obznanjen u sekundi, bio sam izgubljen u desetljeću razmišljanja o tome koji bi mogli biti učinci moje prekomjerne upotrebe tehnologije.

Telefoni stvaraju ponašanja koja traže pažnju

Ne prestaje me čuditi koliko brzo me moja djeca prekidaju kad uključim telefon. U roku od nekoliko sekundi gravitiraju prema meni kako bi postavljali pitanja, pokazali mi svoje umjetničko djelo ili jednostavno došli i zagrlili. Ponekad im kažem “Za minutu”, a ponekad pokušavam zadržati pažnju i na njima i na svom ekranu. U svakom slučaju, ako ih ignoriram dulje od minute, počinju negativno tražiti moju pažnju. Ponašat će se loše, počet će ponavljati zahtjeve iznova i iznova ili čak početi živcirati svoju braću i sestre. Oni to rade u nastojanju da privuku moju pažnju. Bilo da je to svjesno ili podsvjesno, negativno ili pozitivno, oni žele svog tatu.

Ovo nije nešto što se događa samo pod mojim krovom. Kao učitelj 6. razreda, to sam primijetio i kod svojih učenika. Učenici kojima je potrebna ljubav obično pokazuju negativna ponašanja koja traže pažnju. Čini se da su nesposobni za empatiju, bezbrižni i ometajući, ali, istina, traže pažnju koja im nedostaje zbog pretjerane upotrebe tehnologije u njihovim domovima i u krugovima prijateljstva.

Istraživanja potvrđuju ovu ideju. Prema profesorici MIT-a Sherry Turkle, autorici knjige Alone Together: Zašto očekujemo više od tehnologije i manje jedni od drugih:

“Imam citate studenata koji prikazuju djetinjstvo kada nisu mogli privući pažnju roditelja tijekom obroka”, rekla je za NBC News. ‘Ono što je zabrinjavajuće je da roditelji ne reagiraju primjereno na djecu koja traže pažnju i njihovo vlastito odvraćanje pažnje od djece. To je prava priča u ovom radu, zlobna mala tajna koja započinje patologiju zbog koje bismo se trebali brinuti'” (NBCnews.com).

Djeca se, uglavnom negativno, ponašaju prema stalnom korištenju njihovih uređaja od strane roditelja i čestom zanemarivanju djece. To je istina u mojoj kući kao i u milijunima domova diljem svijeta.

Gubimo prilike za preusmjeravanje

Vi poznajete svoju djecu bolje od bilo koga drugog na svijetu. Znate kada je njihov vrhunac energije. Po načinu na koji hodaju, kako govore, čak i po izgledu možete reći hoće li učiniti nešto produktivno ili destruktivno. Postoji bezbroj trenutaka tijekom vašeg dana kada ih možete preusmjeriti na nešto što je dobro za njih. Podsjećajući ih da pospremaju svoje igračke prije nego što iznesu još jednu kako bi izbjegli podizanje tone igračaka odjednom. Pobrinite se da završe s obrokom čak i ako misle da nisu gladni jer znate da će, ako ne učine, “ogladniti” sat kasnije. Podižući ih da čitaju knjigu kada shvate da je igračku s kojom su se igrali pokupio njihov brat i sestra kada nisu gledali. Gubimo te prilike da predvidimo negativna ponašanja kada smo zauzeti pomicanjem na našim telefonima.

Razvijaju probleme s govorom

Istraživači su pokazali da su prvi trenuci djetetova života ključni za njihov psihički razvoj. Od rođenja do druge godine, njihov mozak uči kako reagirati na podražaje svih vrsta i kao rezultat toga, njihove motoričke vještine, percepcija dubine, a posebno njihove jezične sposobnosti počinju se razvijati nevjerojatnom brzinom. Povrh toga, njihov osjećaj pripadnosti također je ojačan stalnim kontaktom iz zagrljaja, maženja, gugutanja i poljupca njihovih roditelja.

Imati novorođenče je iscrpljujuće i, ponekad, pomalo dosadno. Mnogi roditelji pokušali su izliječiti svoju dosadu tako što su slušali telefone dok odgajaju svoje bebe. Njihova je pažnja rastresena i, kao rezultat, manje su pričljivi sa svojom djecom. Možda ih drže i pomažu im fizički manevrirati okolinom, ali su skloni šutjeti dok svoj um i energiju usmjeravaju na svoje ekrane umjesto na svoju djecu. Kao rezultat toga, njihova djeca uče manje govoriti, a više promatrati. Mnoge od ovih beba imaju problema u razvoju govora zbog nedostatka jezične interakcije njihovih roditelja.

Istraživanja to potvrđuju. Jenny Radesky, M.D., stručnjakinja za ponašanje djece i pedijatar na Sveučilištu Michigan C.S. Mott Children’s Hospital, provela je studiju s kolegama iz Bostonskog medicinskog centra i otkrili su da je “korištenje mobilnih uređaja roditelja povezano s manjim brojem verbalnih i neverbalnih interakcija s djecom” (Sciencedaily.com).

Svima nam nedostaje empatije

Jedna istraživačka skupina odlučila je vidjeti hoće li redovita uporaba uređaja utjecati na sposobnost adolescenata da čitaju izraze lica i govor tijela kod stranaca. Da bi to učinili, pozvali su nekoliko tinejdžera koji su tvrdili da koriste svoje ekrane češće od ostalih da sudjeluju u jednom tjednom ljetnom kampu. Podijelili su ovu grupu na dvije i, prije odlaska, pogledali su slike stranaca od kojih su na temelju izraza lica i gesta zamoljeni da kažu u kakvom su raspoloženju. To je učinjeno kako bi se izmjerila njihova sposobnost suosjećanja sa strancima, da bi zaključili jesu li tužni, ljuti, gladni itd. Odgovori su snimljeni i otišli su u kamp.

Dvije grupe sudjelovale su u istim ekskurzijama, aktivnostima i slično s dvije razlike: išle su u razmaku od samo nekoliko tjedana i jednoj skupini je bilo dopušteno donijeti svoje uređaje, a drugoj skupini nije. To je značilo da će tijekom jednog tjedna jednoj skupini studenata biti dopušteno komunicirati s drugima samo licem u lice, dok je druga grupa mogla pristupiti svojim društvenim mrežama, tekstovima i drugim digitalnim sredstvima komunikacije tijekom boravka u kampu.

Nakon što su se vratili, dobili su isti test empatije kao prije odlaska u kamp. Grupa koja je mogla koristiti njihovu tehnologiju dobila je neznatno veći rezultat, ali skupina koja nije koristila svoje uređaje tjedan dana imala je 20% više bodova nego prije. Dobili su digitalnu detoksikaciju i, kao rezultat više interakcija u stvarnom životu, bili su sposobniji prepoznati emocije u drugima.

Kada smo vezani za svoje ekrane, nismo u mogućnosti usredotočiti svoju pozornost na potrebe drugih. Našu snagu volje otimaju naši uređaji i naša sposobnost da se odvojimo od njih daje nam više razloga da tražimo svoj osjećaj pripadnosti prema unutra, a ne prema van. Traženje potreba drugih je prirodno. Zajednice su od početka vremena stvarale međusobne odnose kroz empatiju ne samo za njihovu psihičku dobrobit, već i za njihov opstanak. S mobitelima u rukama vidimo samo komadiće drugih, dok potpuno ignoriramo one koji su na dohvat ruke od naše prisutnosti. To je opasan krug koji rezultira našom nesposobnošću da se povežemo s drugima.

Razine stresa rastu

Svi gore spomenuti učinci korištenja mobitela u prisutnosti naše djece dovode do sveobuhvatnog problema stresa. Kada odvratimo svoj um od stvarnosti, skloni smo se igrati sustizanja u svakom drugom aspektu našeg života. Budući da smo odlučili gubiti vrijeme igrajući igrice ili listajući društvene mreže, naši životi postaju neuravnoteženi i naše se odgovornosti zanemaruju. Kao rezultat toga, moramo učiniti više s manje vremena i izluđujemo se pokušavajući dovršiti svoje dnevne zadatke. Ostajemo budni kasnije, budimo se ranije, preskačemo obroke, otkazujemo sastanke i žrtvujemo vrijeme sa svojim najdražima kako bismo mogli zadržati svoje glave u moru života.

Prema članku objavljenom na LiveScience.com, autor P.J. Manney navodi:

“Previše je informacija da bismo ih primili. Naš mozak ne može podnijeti navalu emocionalno iscrpljujućih priča koje nam se ispričaju, a to dovodi do negacije ili potiskivanja emocija koje uništavaju empatiju. Prirodan odgovor je isključiti naše suosjećanje jer smo emocionalno iscrpljeni” (Livescience.com).

Odgovor

Kakva osoba želite da vaše dijete bude kad odraste? Što želite da učine sa svojim vremenom? Čitati dobre knjige? Napisati možda neku svoju knjigu? Uživati ​​i cijeniti ljepotu prirode? Ostati u fizičkoj formi? Moliti?

Ili želite da gledaju TV i provode beskonačne sate na svom telefonu?

Pazite koliko često vadite telefon u njihovoj prisutnosti. Oni uče od vas.

Kad sam pitao svoju djecu što misle da njihov tata najviše voli raditi, očekivao sam da će zabiti čavao u moj lijes od digitalne ovisnosti i reći: “Tata, ti sigurno voliš biti na telefonu.”

Bio sam u krivu…

“Tatice, sviđa ti se mama. To su tvoje omiljene stvari.”

Možda ovo roditeljstvo radim ispravno. Barem moja djeca to tako doživljavaju.

Stvarno bih to htio.