Taj hrvatski branitelj, rodom iz Dervente, a koji cijeli život živi u Zagrebu, priključio se obrani Domovine u rujnu 1991. godine kada je imao 25 godina i to kao pripadnik samostalnog dragovoljačkog izviđačkog voda Zbora narodne garde pri Zapovjedništvu obrane grada Zagreb. Tim dragovoljačkim vodom zapovijedao je Duško Jurčić, a djelovali su na području od grada Zagreba preko Kupe, okolice Karlovca i Duge Rese gdje su osiguravali oslobođene vojarne i dopremali zarobljeno oružje od JNA, donosi Direktno.

Otkrio je kako je puni naziv njegova voda bio padobransko-izviđački vod, ali iako je bilo padobrana, tada još nisu imali avione. Djelovali su prije nego što je osnovana većina profesionalnih brigada.

Obolio od PTSP-a

Po zanimanju ekonomski tehničar, nakon završetka rata mijenjao je razne poslove, pokušavao se snaći i u privatnim vodama, a najviše ga je razočarala, navodi, ta nepravda u hrvatskom društvu. “Sve što se u politici i društvu događalo u Hrvatskoj, izazivalo je u meni jake emocije i počeo sam imati problema sa zdravljem. Napokon, više nisam mogao izdržati i počeo sam se liječiti u KB Dubrava gdje mi je dijagnosticiran PTSP (posttraumatski stresni poremećaj)”, otkriva nam Jagec.

Napokon je 2009. godine otišao u invalidsku mirovinu na koju je dobio male dodatke kao sudionik Domovinskog rata uz napomenu kako se braniteljima radi velika nepravda kada se piše o velikim i nezasluženim mirovinama.

Potraga za smislom

Nekoliko godina nakon umirovljenja odlučio se uz skromni ‘džeparac’ na višemjesečni put po jugoistočnoj Aziji. Razmišljao je što će dalje sa svojim životom. I na tom putu pomogla mu je providnost u obliku lokalnog kambodžanskog humanitarca koji ga je odveo izvan turističkih ruta i pokazao kako se u toj zemlji uistinu živi.

“Kad sama vidio taj način života i količinu siromaštva, shvatio sam da pokraj toga ne mogu proći kao puki turistički putnik. Moj kambodžanski prijatelj ponudio mi je da predajem engleski u tamošnjem selu, ali to sam odbio zbog nedovoljna znanja tog jezika te se malo, po malo izrodila ideja da bih mogao pomoći obnovom njihove škole”, priča nam svoje početke branitelj i humanitarac.

I nije čekao jako dugo. Odmah sljedeće godine nakon puta i to nakon što je uspio prikupiti nešto donacija od prijatelja, vratio se u Kambodžu i obnovio školu u tom selu. Platilo je lokalne radnike i s njima obnovio krovište koje je prokišnjavalo, obojili su školu, stavili rešetke na prozore da se iz škole ne krade donirana oprema, stavili nova vrata i prva misija junaka naše priče bila je gotova.

Gradnja prve škole u Tanzaniji

Nakon tog prvog projekta osnovao je humanitarnu udrugu ‘Class By Class’ i na nagovor prijatelja posjetio našeg velikog misionara, Don Antu Batarelu koji već gotovo četiri desetljeća djeluje u Tanzaniji gdje je osnovao i niz katoličkih župa. Prvi projekt u toj siromašnoj afričkoj zemlji bio je gradnja škole za djecu iz tri Masai sela jer tamo mališani sjede na podu.

“Izgradili smo im školu koja je njima i vrtić i predškola i prvi i drugi razred osnovne škole. Naime, djeci iz tih sela prva je škola bila udaljena gotovo desetak kilometara, a bili su premali da bi do nje toliko pješačili. To je moja prva škola u Africi koju sam izgradio iz temelja”, otkriva nam taj branitelj čija je veličina i plemenitost došla do izražaja i u miru.

No to je tek početak. U drugom selu u Tanzaniji napravio je uz pomoć prijatelja i drugu školu, manju od prethodne jer nisu imali više novca pa su izgradili jedan veliki razred, ured za učitelja i toalete.

“Od početka mog humanitarnog djelovanja 2015. godine uspio sam obnoviti jednu u Kambodži i izgraditi dvije škole u Tanzaniji što, s obzirom na sredstva i mogućnosti, i nije loša bilanca. Iduće godine planiramo izgraditi i treću školu u Tanzaniji. Širim svoj krug djelovanja”, otkriva naš sugovornik kojeg smo upitali kako prikuplja donacije za svoje hvalevrijedne projekte. Otkriva kako donacije dolaze najviše preko prijatelja i poznanika, a putem preporuka uspije doći do i nekih ljudi koji su na čelu nekih sportskih udruga i sl., a koji žele i mogu donirati.

Svi se možemo priključiti i pomoći

Nismo trebali ni pitati, ali ipak jesmo kako bismo još jednom potvrdili da pomaganje drugima liječi svaku bolest i boljeticu. Pogotovo ako je ona psihičke i duhovne naravi. I naš branitelj nam otkriva kako se osjeća puno bolje od kada se bavi humanitarnim radom, to ga drži i motivira i tjera dalje. Pojašnjava nam da u Africi nisu samo djeca u pitanju, treba odgajati i ljude i roditelje u smislu da im se ukaže na važnost školovanja jer “tamo vlada velika neimaština, a nepismeno je valjda gotovo polovica stanovništva”.

Dakle, angažman svakog od nas je dobro došao. Donacije se prikupljaju tijekom cijele godine, pa svi koji to žele mogu posjetiti web udruge kao i njihovu facebook stranicu i informirati se o njihovu radu. Svatko se može priključiti i pomoći.

Predavanje po hrvatskim školama

Zoran Jagec tu ne staje. Odlazi u sve hrvatske škole u koje ga pozovu kako bi predočio našoj djecu u kakvim uvjetima žive i školuju se njihovi vršnjaci na drugom kontinentu. Time ih želi motivirati da cijene što imaju i potaknuti ih na humanitarni rad.

Njegovo iduće predavanje održat će se već tradicionalno u knjižnici S.S. Kranjčević na zagrebačkoj Volovčici za vrijeme mjeseca knjige (15. 10. do 15. 11.) pod nazivom “Čitati i pisati? Afrika u 21. stoljeću”.  Vrijedi vidjeti i poslušati.