Knjiga se bavi ponašanjem krakovskog nadbiskupa, i kasnije Pape, prema slučajevima pedofilije u Crkvi. Autor nastoji dokazati da je Ivan Pavao II. zataškavao slučajeve pedofilije među svećenstvom u vrijeme dok je bio krakovski metropolit i da je to činio tijekom cijelog svog pontifikata.

Knjiga sadrži oštre, ali neutemeljene optužbe protiv pape Wojtyłe

“Autor potpuno zanemaruje činjenicu da je upravo Ivan Pavao II. bio prvi papa koji je započeo sustavnu borbu protiv spolnog zlostavljanja među klerom, i to u svjetskim razmjerima”, naglasio je voditelj KAI-ja.

Knjiga “Maxima Culpa”

U analizi objavljenoj na stranicama agencije, Przeciszewski pobija Overbeekove teze i tvrdnje kojima optužuje Ivana Pavla II. Prisjeća se i susljednih koraka koje je papa Wojtyła poduzeo čim je postao svjestan užasnog razmjera pedofilije u Sjedinjenim Državama, uključujući njegova odlučna obraćanja biskupima SAD-a i Irske i ključni dokument Sacramentorum sanctis tutela iz 2001., nakon čega su slijedile norme Kongregacije za nauk vjere De gravioribus delictis (O najtežim zločinima), izdane nakon Papine smrti.

Przeciszewski ukazuje da je Ivan Pavao II. bio ključan za donošenje propisa za borbu protiv pedofilije u Crkvi diljem svijeta.

“Naravno, ove se informacije ne nalaze u Overbeekovoj knjizi”, piše publicist, navodeći primjere krivog predstavljanja i pristranih tumačenja autora knjige korištenih da se ime Ivana Pavla II. provuče kroz blato.

Naivnost ili autorova zla namjera?

Osvrćući se na Wojtyłine postupke kao krakovskog nadbiskupa opisano u knjizi, voditelj KAI-ja skreće pozornost na nepromišljen i naivan način pristupa dokumentima komunističkih tajnih službi. A dr. Marek Lasota, cijenjeni povjesničar i dugogodišnji direktor krakovskog ogranka Instituta za nacionalno sjećanje, ima sličan stav.

Fokusirajući se na četiri slučaja, Overbeek u knjizi tvrdi da je Wojtyła, unatoč spoznajama, pokušao zataškati zločine svećenika pedofila i, umjesto da ih izričito kazni, premještao ih iz jedne župe u drugu.

Komentirajući ove senzacionalne tvrdnje, dr. Lasota naglašava da treba uzeti u obzir činjenicu da je kardinal Wojtyła delegirao svoje dužnosti, da nije osobno rješavao sve slučajeve te da čak i ako su određeni dokumenti stigli u kuriju, nije morao biti upoznat sa svima njima. “Drugim riječima, sveobuhvatni zaključak da je morao znati za sve je neopravdan u svjetlu ovih izvora”, ističe povjesničar.

Komunistički izvori ne mogu biti jedini izvori za bilo kojeg autora

Prema riječima Marcina Przeciszewskog, kako bi se pouzdano proučili slučajevi svećenika koji su, kao podređeni tadašnjem krakovskom nadbiskupu, spolno zlostavljali maloljetnike, prijeko je potrebno provesti odgovarajuću istragu u crkvenim arhivima. Ne bi se smjelo nekritički crpiti informacije (ili “informacije”) samo iz dosjea komunističkih tajnih službi, nego usporediti te dokumente s informacijama iz crkvenih izvora.

“Posebno izvješće o ovoj temi, temeljeno na sadržaju arhiva Krakovske nadbiskupije, čini se uputnim za upoznavanje istine, ali i za poštenu obranu Ivana Pavla II. U ovom bi slučaju bilo potrebno odustati od prakse da se takvi osobni dosjei povjere na razdoblje od 50 godina, jer se čini potrebnim za opće dobro”, zaključuje čelnik KAI-ja.