Jeste li se ikada zapitali kako je to otići u misije kao statist?! – Ni mi. No, evo priče naše s. Marice, inače redovnice Družbe Kćeri Marije Pomoćnice Slovensko-hrvatske provincije Marija Pomagaj z Brezij, rođene 2. siječnja 1955. u mjestu Plavuzi, u župi Solokova Kula kod Konjica. Ona je redovničke zavjete položila 5. kolovoza 1981. u mjestu Mornese u Italiji, a u misije otišla 14. listopada 1984.

„Ići ćeš“

„Ja kad sam bila novakinja, napisala sam molbu da idem u misije, ali su mi rekli: ‘Izbij to iz glave. Vas Hrvatica je malo (bilo nas je možda pet-šest) da bi ti išla u misije.’ Onda, kad sam bila juniorka u Torinu, bila je 50. obljetnica prvih naših sestara koje su otišle u misije i otvorenja misije. I dvije-tri časne koje su trebale poći u misije i tada svečano primiti križ, nisu mogle doći jer jedna je bila bolesna, druga je imala operaciju … nešto su bile spriječene. Vrhovna poglavarica tad nam je rekla: ‘Ako je koja od vas pomislila da hoće u misije i napravila molbu –  može odmah.’ I ja sam se javila s druge dvije susestre. U biti mi smo trebale to ‘odglumiti’, da u njihovo ime preuzimamo.

Izbij to iz glave.

Poglavarica je rekla: ‘Dobro zapamti kako se zoveš i kuda ideš, ako te tko bude pitao.’ Ja se više ne sjećam ni kud sam išla, ni kako sam se zvala. Onda sam rekla vrhovnoj poglavarici: ‘Ja bih stvarno išla.’ Ona mi je isto rekla da izbijem to iz glave: ‘Primi taj križ i vratit ćeš ga natrag kad se završi misa.’ Međutim, baš tijekom svečanog primanja križa vrhovna poglavarica meni šapne: ‘Ići ćeš.’ Bila sam počela plakati od radosti i čujem Talijanke iz klupa kako govore: ‘Evo, ova se kaje bi’ će, a i premlada je’“, rado je, prebirući po svom sjećanju, podijelila misionarka Jelić.

Manjak prostora i tečajevi na otvorenom

Redovnica je to koja je prošla Madagaskar „uzduž i poprijeko“, djelujući na raznim stranama i obavljajući razne službe. Sada je u Biskupiji Port-Bergé. Trenutno u kući gdje živi imaju jedan projekt koga pomaže njemački Misereor za podršku mladih i žena. „Primjerice, ja se bavim tečajevima za mlade mame. To su tečajevi šivanja, vezenja, heklanja, macraméa, rad s raffiom. Prema projektu trebamo osposobiti njih 150 u dvije godine i dati im materijal, opremu da one mogu dalje same to raditi. Također, tu je i tečaj pravljenja kolača, ali nezgodno je jer nemamo mjesta“, kazala nam je s. Marica te ispričala kako je došlo do dolaska u ovo područje.

Prema projektu trebamo osposobiti njih 150 u dvije godine i dati im materijal, opremu da one mogu dalje same to raditi.

„Biskup nas je pozvao u Biskupiju Port-Bergé gdje ima samo 2% katolika. Dao nam je teren da mi izgradimo kuću. Mislim da smo oko četiri godine bile u starom nadbiskupskom dvoru (izgrađen je novi) dok nismo našu kuću sazidali. Naša je kuća mala i privremena, imamo samo dvije prostorije za školu – u jednoj je alfabetizacija za djecu i mlade od devet do 20 godina; a u drugoj informatika. To je jako cijenjeno i posjećivano. Možemo ih primiti 20 jer imamo 10 računala – pola ih dođe ujutro, pola popodne.

Onda držimo tečajeve za mlade mame – to je na otvorenom jer nemamo prostorija, a ne možemo graditi iako smo čak dobili pomoć jedne organizacije iz Njemačke“, požalila se misionarka budući da su se svi zajedno našli u problemu…

Prevareni!

„Naime, taj teren koji je biskup za nas kupio – njemu ga je prodao čovjek koji nije bio vlasnik i sad to treba još jedanput kupovati – od države, jer je bilo državno, a on se pretvarao kao da je njegovo. Prevario nas je i nijedna organizacija nam ne može dati sredstva za gradnju, a imali smo već i dozvolu za izgradnju internata za siromašne djevojke koje bi kod nas stanovale i išle u školu ili učile zanate. Dok se to ne riješi – nema od toga ništa. U međuvremenu mi radimo, imamo nedjeljom ili srijedom oratorij i te periodične tečajeve za žene i onda kako se koja osposobi, damo im potreban materijal da se osamostale i dalje krenu same kod kuće raditi i prodavati“, ispričala je s. Marica.

„Moja poglavarica je jako dobra i osjetljiva na siromašne pa ona kupi radove koje one izrađuju – narukvice za dečke i djevojke koji završe gimnaziju i ne mogu ići na studij jer nemaju čime platiti, a onda im ona dadne da rade i pomaže oko upisa na studij“, dodala je.

Foto: Katolički tjednik

Domovina i tamo

S. Marica trenutno živi i djeluje s još tri susestre. Njezina poglavarica je Kongoanka, a druge dvije sestre Malgaškinje. Za Malagaše kaže kako su jako gostoljubivi i dobri. „Koliko ja znam, jedino prije – kad smo mi tek došle – bila su ubijena tri-četiri misionara, a inače poštuju i jako cijene naš rad“, kazala je redovnica kojoj će 14. listopada biti 40 godina kako je na Madagaskaru.

„Više sam Malgaškinja nego domaća“, dodala je uz smijeh i spomenula kako je zadnji put na susretu misionara bila u Zadru 2013., prije toga, davno nekad u Zagrebu kad su tek počeli Godišnji susreti misionara Crkve u Hrvata. „Prije sam ja poučavala u školi pa nisam mogla ni doći dok se ne završi nastavna godina. Najprije sam rekla da neću više dolaziti, ali kada prođu tri godine – moram priznati da mi nije mrsko“, kazala je i nasmijala se dodavši kako je ovaj put došla zbog putovnice.

Više sam Malgaškinja nego domaća.

„Mislila sam kad čovjek ostari, da nema više želje, ali svejedno – domovina privlači. Al’ jest da mi je domovina i tamo – već nakon nekoliko dana ovdje sanjam sebe na Madagaskaru. Već mi je to u mislima, kada malo promislim – uvijek se zateknem da malgaški razmišljam.

Hvala Bogu, dobro sam naučila malgaški jezik budući da ne znam francuski. A oni uz malgaški pričaju i engleski“, rekla je redovnica.

Priroda daje

S njom smo razgovarali i o prilikama na Madagaskaru i kako ondje narod živi. „Malgaši zaista ne bi trebali umirati od gladi jer oni imaju prirodne resurse: imaju drago kamenje, drvo, vodu – raste sve što se posadi, jest da na jugu fali vode, ali drugdje stvarno ne bi trebali imati tih problema. Tko hoće malo raditi – snađe se. Još nisam nikoga vidjela da umire od gladi, a da ima siromaha – ima. Primjerice, nedavno mi je jedna žena rekla – koja se upisala već na dva tečaja – ‘Joj, časna, otkako sam ja počela ovo, vidim neku perspektivu.’ Jer ona je bila odgajateljica u vrtiću, a muž joj je radio u jednoj školi koju vode isusovci i sad nastao je neki problem, sve su radnike otpustili. Doselili su se na sjever bez posla, njezinoj mami na teret i žalila mi se: ‘Časna, svaku večer ne mogu spavat’, mislim što će bit’ sutra.’ Onda je naučila jako dobro vesti i sad joj otkupljujemo radove. Kaže: ‘Ne mogu još reći da zarađujem, ali nekako mirno zaspem’“, podijelila je naša sugovornica jednu od životnih priča Malgaša s kojima se svakodnevno susreću ona i njezine susestre.

Također, spomenula je i jednu situaciju koja opisuje koliko Malgaši žele učiti, ali nemaju mogućnosti. „Oni hoće učiti, ali nemaju mogućnosti. Jedna je žena htjela kod nas upisati kćerku jer zna da ih mi ne tjeramo na cestu. Onda je najprije mene pitala – a mi imamo kuću za one koje imaju zvanja – i nije me do kraja ni saslušala, uzme za ruku tu svoju kćerku, vuče je i kaže: ‘Reci da imaš zvanje.’ Ja sam to još čula. I ode do druge časne, mene više nije htjela ni slušati, ona je ideju stvorila u glavi. Govori joj: ‘Sestro, moja kćer ima zvanje.’ Pa reko’ kako je nije strah i stid nije se ni odmakla kako treba. Mala samo stala i gleda. Sve će učiniti samo da djeca mogu ići u školu“, ispričala je misionarka koja unatoč svemu voli narod među kojim djeluje i od kojeg ne može i ne želi otići, a koliko smo shvatili – ni ne pomišlja. Njezin poziv je dobio odziv kad se najmanje nadala, a posvjedočila ga je plodnim misijskim djelovanjem koje traje već četiri desetljeća. Mi joj želimo još puno godina u misijskom filmu u komu je od statista postala glavni lik.

Izvor: Nedjelja.ba