Francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman u povijesnoj je deklaraciji 9. svibnja 1950. predložio da države koje su u Drugom svjetskom ratu bile u sukobu ujedine svoje proizvodnje ugljena i čelika, jedan od uzroka i razloga trajanja stoljetnih neprijateljstava između Francuske i Njemačke. U ovoj su akciji Schumanu pomogla dva angažirana kršćanina, njemački kancelar demokršćanskog uvjerenja Konrad Adenauer i talijanski premijer Alcide De Gasperi, kao i Jean Monnet, Francuz koji je poštivao njihov religiozni izbor.

Schuman je svoj politički angažman provodio kao apostolat; u javnom je životu primijenjivao načela privatne religiozne prakse. Njegova predanost ne može se shvatiti u svoj dubini i snazi bez svijesti o njegovome dubokom duhovnom životu. Kršćanska vjera i političko djelovanje u njemu su bili jedno, unatoč razlikovanju ta dva područja; njegova vjera usmjeravala je svu njegovu predanost i osvjetljavala svo njegovo političko djelovanje.

Duhovnost koja je nadahnjivala Schumana postavlja Božju riječ kao središte svega što je činio. ‘Iz nje učim misliti kao što Bog misli, umjesto da ponavljam parole koje koristi svijet.’ Od svoje majke nasljedio je autentičnu pobožnost prema Gospi, a utjehu za dnevne poteškoće nalazio je u euharistiji na koju je dolazio svakoga dana, čak i tijekom rata, dok ga je Gestapo na sve načine pokušavao uhvatiti. Po kontemplaciji i molitvi naučio se osjećati sredstvom u Božjim rukama.

Ispravan odnos demokracije i kršćanstva

Schuman je dobro znao ulogu kršćanstva u stvaranju demokracije. U posljednjoj knjizi koju je ostavio, s naslovom ‘Za Europu’, piše: “Demokracija duguje svoje postojanje kršćanstvu. Rođena je onoga dana kada je čovjek pozvan svakodnevnim zalaganjem ostvariti dostojanstvo ljudske osobe u individualnoj slobodi, poštivanju svačijih prava i praksi bratske ljubavi prema svima. Nikada, prije Krista, slični koncepti nisu bili oblikovani.”

Robert Schuman / foto: maison-robert-schuman.org

U Europskom parlamentu 19. ožujka 1958. naglašava: “Sve europske zemlje prožete su kršćanskom civilizacijom. To je duša Europe koja mora biti vraćena.” A u knjizi “Za Europu” piše i ovo: “Ovo zajedništvo naroda ne može i ne smije ostati samo na ekonomskoj i tehničkoj razini. Mora joj se dati duša. Europa neće živjeti i neće biti spašena, osim u mjeri u kojoj bude svjesna sebe i svojih odgovornosti, tj. kada se vrati kršćanskim načelima solidarnosti i bratstva.”

Društvo bez Boga postaje društvo protiv čovjeka; i to ne samo prije pojave kršćanstva, nego i u moderno doba – ta poznate su nam tragedije koje su izazvali ateistički totalitarizmi.

Schumana je možda najbolje opisao čovjek koji s njim nije dijelio ni njegovu vjeru niti politička stajališta, socijalist André Philip, njegov prethodnik u ministarstvu financija. On ga se ovako sjeća: “Pred sobom imamo posvećenog čovjeka, bez osobnih želja, potpuno iskrenog i intelektualno poniznog, koji je samo tražio da može služiti u mjestu i vremenu u koje se osjećao pozvanim. (…) Oni koji su ga poznavali, pamtit će ga kao pravog demokrata, maštovitog stvaratelja, spremnog na raspravu ali u finoći, uvijek punog poštovanja prema čovjeku i vjernog unutarnjem pozivu koji mu je davao smisao života.”

Schumanovo povjerenje u Providnost i vrhunska kompetencija za službu

U životu ovog političara možemo otkriti brojne vidove njegova karaktera, njegove vjere, njegovih ideja, ali primjećujemo dvije karakteristike, koje su moguća ‘tajna’ njegovih uspjeha. Prva je veliko povjerenje u Providnost; “‘Svi smo mi instrumenti Providnosti, pa i nesavršeni, koja nas koristi za svrhe koje nas nadilaze. Ta sigurnost obvezuje na veliku skromnost, ali daje i jednu vedrinu koju nam ne može dati osobno iskustvo.” Iz te spoznaje rađa se sposobnost njegovanja nade (i njezina očuvanja i u trenucima privremenih neuspjeha), strpljivost kojom se suprotstavlja zavisti i klevetama te povjerenje da čestitost i dosljednost na kraju dovode do prave nagrade.

Zadatak kršćana u politici ne ograničava se samo na promicanje poštenja, nego izravno upućuje na obranu općeljudskih vrijednosti, jer i demokracija može donositi nepravedne zakone.

Objava Schumanove Deklaracije / Foto: www.europeana.eu

Druga je karakteristika stručnost i kompetencija. Evanđeoska “prudencija”, po kojoj se Schuman osjetio pozvanim, bila je iznad svega – po izvornom značenju pojma – kompetentnost, tj. stručno vladanje širokom materijom koja je utjecala na njegov angažman. Tolika stručnost – o kojoj je brinuo još od vremena priprave za svoju profesiju – bila je nužna, kako za ispravno shvaćanje kršćanskih vrednota koje nadahnjuju njegovo političko djelovanje, tako za pronalaženje načina ostvarivanja tih vrednota. Nikada se nije umarao od meditacije, učenja, polemika i pokušaja shvaćanja. Svi su mu priznavali odlično razumijevanje problema, što je uvijek bila njegova jača strana. S druge strane, mnogi kršćani, uz dobru volju, nude samo veliku konfuziju ideja.

Opće dobro uvijek mu je bilo iznad svega

Sva je Schumanova djelatnost uvijek bila nadahnuta i usmjerena dubokim kršćanskim uvjerenjem. Na veoma odgovornim službama koje je obnašao nikada se nije vodio drugim razmišljanjem osim onim za opće dobro. Njegov privatni život, usred mnogih počasti, bio je franjevački jednostavan i siromašan.

Čovjek koji je ujedinio intenzivan unutrašnji život s velikom suzdržanošću, izvanredan osjećaj za politiku s neslomljivom moralnom čestitošću, može svima koji su se posvetili politici biti primjer ljudske i kršćanske dosljednosti.

Proces za Schumanovu beatifikaciju je u tijeku, ali ne zna se hoće li i kada Robert Schuman biti uzdignut na čast oltara. Naime, kada Crkva proglašava nekoga svetim, tada ne nudi nadčovjeka, ne pokazuje svece kao njih same. Ne, ona proklamira jedinu svetost – onu Božju – koja se očituje u svecima koje nam daruje, svetost koja je upisana u život svakog čovjeka, sve njegove situacije i sva njegova djela.

Međutim, Crkva danas, možda više od svega drugoga, treba svece-laike koji bi mogli poslužiti kao uzor vjernicima. Treba i svece koji su svakodnevnu svetost živjeli u vjernosti Evanđelju, a da se u njihovim životima nije događalo ništa izvanredno. Primjer Roberta Schumana svjedoči da i politika može biti put svetosti.

Preostaje nam pronaći odgovor na pitanje: ima li – i koliko – današnja Europska Unija veze s idejama ovih otaca Europe?