„U posljednjim tjednima napadnuto je i devastirano više od sedam župnih kuća i rezidencija svećenika, što daleko premašuje dva ranije zabilježena napada i ukazuje na zabrinjavajuću eskalaciju nasilja“, objašnjava biskup Mark Nzukwein iz biskupije Wukari.

„Nije bilo ozlijeđenih jer su župne kuće i okolna područja prethodno evakuirani zbog zaprimljenih prijetnji“, dodaje biskup u razgovoru za Zakladu papinskog prava Pomoć Crkvi u nevolji.

Prema riječima biskupa, čini se da su ovi napadi povezani s mirnim prosvjedima održanim 12. veljače 2026. koje su organizirali svećenici, redovnici i vjernici laici biskupije, nakon ubojstva 80 vjernika i napada na više od 200 zajednica u prethodnim tjednima, uključujući crkve i mjesta molitve.

Prosvjed je bio znak solidarnosti i protest protiv nedostatka sigurnosti. Naša biskupija je pod opsadom nasilja etničkih fulanskih milicija koje napadaju stanovništvo, stvarajući veliku tragediju diljem Tarabe.

Trenutačna situacija u biskupiji i dalje je izuzetno alarmantna, stvarajući strah i tjeskobu među lokalnim stanovništvom.

Mnoge crkve u Wukariju su opljačkali i uništili razbojnici / Foto: ACN

„Lokalne sigurnosne snage čine što mogu, ali broj razbojnika je ogroman. Znamo da se ponovno okupljaju, pa smo upozorili stanovništvo na nove napade. Vojska je preopterećena. Naoružani fulanski napadači daleko su brojniji“

Biskup također osuđuje nedostatak pravde:

Ne znamo tko su oni, odakle dolaze ili tko ih financira, ali savezna vlada mora djelovati. Nema uhićenja, nema odgovornosti. Nekažnjivost obeshrabruje.

Biskup Mark Nzukwein opisuje stalni paralizirajući strah koji pogađa stanovništvo:

„Igraju se ljudskim životima. Niste sigurni nigdje. Ne znate što će se dogoditi sljedeći trenutak.

Jedino što vas može zaštititi jest molitva.

Velika je tragedija što se ne osjećamo sigurno u vlastitoj zemlji.“

„Moj narod živi egzodus“

Nasilje je potaknulo masovno raseljavanje. Trenutno je više od 90 tisuća vjernika raseljeno.

Moj narod proživljava egzodus. Neprestano ih vidim kako se sele s jednim dijelom svojih stvari iz mjesta u mjesto.

Mnogi raseljeni odbijaju otići u izbjegličke kampove, bojeći se da će ondje biti zaboravljeni ili postati laka meta.

Kršćanski simboli često su izloženi vandalizmu od strane fulanskih militanata / Foto: Aid to the Church in Need (ACN)

„Ne žele ići u kampove jer su tamo zaboravljeni, kao parkirani i napušteni.

Kako se približava kišna sezona, uvjeti će postati još gori. Također se boje napada u kampovima jer predstavljaju lakšu i veću metu.

Mnogi radije ostaju kod rodbine“, objašnjava.

Humanitarna kriza pogoršava se zbog nestašice hrane i prekida obrazovanja.

„Budućnost mladih ljudi se uništava, a to potiče začarani krug, jer se tisuće mladih bez obrazovanja lako mogu uključiti u kriminalne aktivnosti.

No, koga je briga za te živote? Tko će mariti ako umru?“, pita biskup.

„Veliki tjedan utjelovljen je u mom narodu“

Unatoč patnji, biskup Nzukwein pronalazi nadu u vjeri svog naroda:

Kad ih vidim kako mole, kad s njima slavim misu, ispunjen sam nadom. Ali nosimo vrlo težak teret. Naš narod prolazi svoju kalvariju.

Vjera ostaje jedina potpora zajednici.

„Uz Božju pomoć nastavljamo nositi svoj križ. Mi smo dio mučeništva 21. stoljeća. Spremni smo uzeti križ ako je to Božja volja.“

Kao da nasilje nije dovoljno, biskupija je nedavno izgubila i svoju katedralu, koja je uništena u požaru izazvanom električnim kvarom 4. ožujka 2026.

Unatoč pokušajima gašenja, zgrada je izgorjela do temelja.

„Gledano ljudski, čini se da nam se sve oduzima“, kaže biskup.

Ipak, ističe solidarnost svoga naroda:

„Čak i najsiromašniji dolaze k meni i kažu: ‘Dat ću ono malo što imam.’ Protestantski i muslimanski prijatelji također nude pomoć. Vjera nije u kamenju; ona je u ljudima.“

Razmišljajući o ovom liturgijskom razdoblju, biskup dodaje:

„Veliki tjedan za nas nije povijesni događaj, nego sam život; utjelovljen je u mom narodu.

Na kušnji smo i to je svojevrsna milost.

Vidimo kako se svijet raspada, a jedno od tih mjesta je moja biskupija.“

Biskup je također podijelio snažnu sliku koja simbolizira patnju njegove zajednice:

Jedan svećenik postavio je križ u jednoj napuštenoj župnoj kući kao simbol naše patnje. Ali ta je kuća također bila devastirana, a pokušali su čak i zapaliti križ.