Predraga čitava zajednice subotičke Zaručnice Kristove, na čelu s predragim monsinjorom Ferencom Fazekasom, poštovani svi vi okupljeni nasljednici apostola i svi svećenici Kristovi i đakoni Gospodnji; sva visokopoštovana rodbino pokojnog nam brata biskupa Slavka; poštovani svi vi okupljeni i u vjeri sjedinjeni vjernici, braćo i sestre u društvenom životu i javnim odgovornostima!

O, prelijepa Bačka, od stvaranja pa nadalje majko tolikom životu i cvjetna poljano ljudskim i anđeoskim pogledima, danas si mi u trepetu zastala! Ne, ni kozmički vjetrovi, ni morske oluje, ni rimski limesi, a kamoli neprestane turbulencije tolikih naroda na ovim prostorima ‒ ne mogu zaustaviti tvoj dah i ritam tvoga života. Ali može smrt! No i smrt može samo privremeno, tek toliko da dublje udahnemo i bolje promislimo.

Svima vama koji se pitate kako dalje – još sam bliže, jer Onaj koji je sve pozvao u život, sve privodi do neizrecive sreće i do neopisivog blaženstva!

I u tom trenutku – kratkoga predaha – sada živimo. Svima vama kojima je zastao dah – blizu sam, jer nam je blizu Začetnik i Dovršitelj svega! Svima vama koji se pitate kako dalje – još sam bliže, jer Onaj koji je sve pozvao u život, sve privodi do neizrecive sreće i do neopisivog blaženstva! Da, privodi ‒ no, jasno, samo one koji poput Joba sada i ovdje ispovijedaju: „Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi…! Kada se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti vidjeti Boga. Njega ja ću kao svojega gledati… Očima mojim neće biti stranac, za Njime mi srce čezne u grudima!“ (Job 19, 25‒27).

Koliko njih od vas, koliko od nas – predragi stanovnici Bačke, ali i čitave Vojvodine pa i šire – danas tako jasno ispovijeda svoj životni Credo – svoj „vjerujem“ onako kako je to pred više tisućljeća u prašini i u raspadajućem tijelu činio blaženi Job? Je li naše duhovno ozračje, je li ozračje današnje kulture ispunjeno silnom Jobovom čežnjom – „ za Njim mi srce čezne u grudima“?!

Sprovod biskupa Slavka Večerina

Naš brat Slavko – čovjek, vjernik, kršćanin, svećenik i biskup ove predrage nam biskupije – odlazi iz našeg današnjeg ozračja samodopadnosti i samodostatnosti; odlazi upravo zato da bi svojim izuzetnim svećeničkim srcem probudio našu samosvijest i protresao naše strukture. Svi smo pomalo toga mišljenja da sve znamo, da sve razumijemo te da kao takvi možemo procjenjivati sve i svakoga!

Sestra pak smrt pokucala je na naša vrata i u naša uvjerenja, na naše stereotipe i na naše sigurnosti te suvereno očekuje naše egzistencijalne odgovore. Brate i sestro na predivnom salašu; prijatelju na bačkim cestama i ti sveznajući stručnjače u društvenim i stručnim strukturama, zar i ti doista ne misliš da “nema tebe iznad Tebe?” Zar nisi podsvjesno posve uvjeren da si ovladao svim tajnama i već ispio baš svako piće sveznanja?

Smrt bilo koga od nas, ne samo smrt našega brata, svećenika, biskupa Slavka, pita tebe i mene: Zašto želiš biti toliko samodostatan? Kako to da svoje životno iskustvo postavljaš za mjerilo svekolikog života; svoj pogled na život kao sveopće rješenje?

Sprovod biskupa Slavka Večerina

Ne boj se, dakle, zaručnice Kristove Crkve subotičke, pred tobom nije ni ponor ni kriza, niti tragedija, pa čak ni neizvjesnost! Pred tobom je tek nova prilika, samo nova mogućnost da dublje i iskustveno otkriješ kome pripadaš. Da bi danas i ti mogla ispovjediti: „bilo da živimo – bilo da umiremo – Gospodinovi smo“ (Rim 14, 9).

On iz smrti stvara život, iz blata i gliba zlato, iz nejasnoće i neizvjesnosti – sigurnost budućnosti.

Da, Gospodinovi smo! Njegove ruke nisu nemoćne i Njegovo Srce nije kameno! Njemu je sve moguće! On iz smrti stvara život, iz blata i gliba zlato, iz nejasnoće i neizvjesnosti – sigurnost budućnosti. Upravo zato se sada hranimo Kruhom života.

Svi mi, dakle, pred Gospodinom i u živoj vjeri ponizno priznajmo Njega za apsolutnog Gospodara života i za apsolutnog gospodara naše budućnosti. Amen.

Sprovod biskupa Slavka Večerina