“Poslani smo u daleko područje gdje Crkva nikada prije nije bila. Nakon dugog procesa dobivanja potrebnih dozvola, konačno smo dobili komad zemlje – prazan, nikakav”, prisjetio se kardinal.

Katolički misionari, od kojih je svaki proveo tri godine proučavajući mongolski jezik u pripremama, pitali su se: “Odakle da počnemo?” Odlučili su započeti molitvom, piše Courtney Mares za CNA.

“Molili smo se, slavili svetu euharistiju na mongolskom, pa su ljudi u susjedstvu počeli ulaziti u ger [mongolska riječ za jurtu] i promatrati te smiješne strance koji su molili”, rekao je mons. Marengo.

“Rekli su nam: ‘Osjećali smo da postoji nešto posebno u ovom geru, ovoj jurti’”, dodao je. Evangelizacija počinje molitvom, objasnio je mons. Marengo na predavanju koje je organizirao s laičkim centrom u Rimu. Mongolija, koja sadrži neka od najudaljenijih mjesta na svijetu, pogodna je za kontemplativnu molitvu.

Foto: Cecilia Zolo/Apostolska prefektura Ulaanbaatara

Papa Franjo postat će prvi papa koji će posjetiti Mongoliju kada bude putovao u glavni grad te azijske zemlje Ulaanbaatar od 31. kolovoza do 4. rujna.

Sa samo 1450 katolika, Mongolija ima “jednu od najmanjih katoličkih zajednica na svijetu”, istaknuo je mons. Mareng0.

Molili smo se, slavili svetu euharistiju na mongolskom, pa su ljudi u susjedstvu počeli ulaziti u ger. Osjećali smo da postoji nešto posebno u ovom geru, ovoj jurti.

Kardinal, koji vodi mongolsku apostolsku prefekturu, rekao je novinarima nakon predavanja da želja pape Franje da posjeti tako malu katoličku zajednicu pokazuje da papino “srce gori od ljubavi prema sveopćoj Crkvi, a posebno prema Crkvi u kojoj živi u manjinskom kontekstu”.

San o katoličkom samostanu

Religijski krajolik Mongolije, nekoć središta tibetanskog budizma, dramatično je promijenjen pod komunističkom vladavinom.

Procjenjuje se da je na prijelazu stoljeća u Mongoliji bilo oko 110 000 budističkih redovnika i 700 samostana.

Marengo se prisjetio da je francuski katolički misionar koji je krajem 19. stoljeća posjetio današnju Mongoliju vidio niz budističkih samostana u Mongoliji i rekao: “’Jednog dana ova će zemlja ovdje morati imati katolički samostan’”.

Pod jednostranačkom vladavinom Mongolske Narodne Republike mnogi su samostani uništeni i zatvoreni, a oko 17 000 budističkih redovnika je ubijeno, dok su se mnogi drugi odrekli vjerskog života.

Foto: Cecilia Zolo/Apostolska prefektura Ulaanbaatara

Dok je pokret nakon pada Sovjetskog Saveza nastojao obnoviti uništene samostane, otprilike 40% stanovništva Mongolije i dalje su ateisti ili bez vjere.

Usred skromnog religioznog oživljavanja zemlje, Marengo dijeli san svog misionarskog prethodnika i misli da bi osnivanje prvog kontemplativnog katoličkog samostana u Mongoliji “bio način za učinkovitiju evangelizaciju”.

“I ovo je jedna od molitava koje tražimo da jednog dana imamo i katolički samostan u kojem se katolička kontemplativna molitva vidi, doživljava, nudi. I mislim da će to učiniti razliku u evangelizaciji”, rekao je.

‘Šaputanje evanđelja’

Marengo, koji je sa svojih 49 godina najmlađi kardinal na svijetu, uložio je mukotrpne napore da uroni u mongolsku kulturu, uključujući godine intenzivnog učenja jezika, prije nego što je započeo svoju misiju.

Prisustvovao sam ovom ritualu davanja imena nekoliko puta i vrlo je dirljiv.

Sada, nakon više od 20 godina kao misionar u Mongoliji i kao poglavar Apostolske prefekture Ulaanbaatara, koja ima jurisdikciju nad cijelom zemljom, kardinal može govoriti o jedinstvenim aspektima mongolske kulture koji utječu na to kako katolički misionari pristupaju evangelizaciji.

“Sasvim je očito da se u mongolskom kontekstu posebna važnost pridaje šaptanju i općenito govorenju tihim tonom, ne samo kao dijelu lokalne etikete nego čak i kao posebnom načinu prenošenja vrijednosti — a zamislite koliko je Talijanu teško govoriti tišim tonom glasa i ne koristeći ruke”, našalio se.

Marengo je dodao da kada se beba rodi u Mongoliji, postoji poseban ritual davanja imena u kojem se tjednima staro novorođenče pere juhom od ovčetine u jurti, a majka uzima bebu u naručje i prvi put šapće njegovo ili njezino ime tri puta. “Prisustvovao sam ovom ritualu davanja imena nekoliko puta i vrlo je dirljiv”, rekao je kardinal.

Kroz svoj život i rad u Mongoliji, Marengo je shvatio “šaputanje Evanđelja” kao vrstu komunikacije koja se odvija samo u kontekstu veze ili prijateljstva te uz povjerljivost i diskreciju.

“Potrebno je puno vremena da uronite u kulturu do točke u kojoj je izgrađen ovaj vitalni odnos. Već postoji otvoren kanal kroz koji možete dijeliti ono što vam je najvažnije i najdragocjenije, Isusovo evanđelje”, rekao je.

Radosnu vijest treba naviještati

Marengo je primijetio da proces inkulturacije Evanđelja traje stoljećima i da je to proces koji vode lokalni ljudi “koji su prihvatili vjeru u Krista i koji su ponovno protumačili svoje živote u svjetlu Evanđelja”.

„Evanđelje treba naviještati jer je ono element osnaživanja kultura i pomoći im da se otvore novim dimenzijama. A ako evangelizacija ne dosegne srce kulture, suđeno je da bude poput površinske boje koja puca i blijedi”, rekao je.

U svom predavanju u Rimu, kardinal misionar istaknuo je kako je danas “od temeljne važnosti da se Evanđelje naviješta”. Papa Pavao VI. ponovio je tu potrebu u svojoj enciklici o evangelizaciji, Evangelii Nuntiandi, 1975. kao odgovor na “neke istaknute škole mišljenja temeljene na relativizmu, za koje bi svaki pokušaj predlaganja Evanđelja bio viđen kao potencijalno uznemirujući”, objasnio je kardinal.

Evanđelje se mora živjeti i pokazati svjedočanstvom onih koji ga žive.

Primijetio je da je intelektualna pobuna koja se pojavila u prošlom stoljeću protiv ideje misionarske evangelizacije “danas ustupila mjesto skromnijoj potrazi za autentičnošću i dubinom”.

Za primjer je dao svetog Pavla koji utjelovljuje “kako učenik može postati pravi misionar, budući da je cijeli njegov život bio preobražen susretom s Kristom”.

“Evanđelje, koje je središte evangelizacijskog poslanja Crkve, ne može se sakriti”, rekao je Marengo.

Evanđelje se, tumači kardinal, mora ponuditi svima, i pritom uzeti u obzir da bi moglo biti pogrešno shvaćeno što može stvoriti problem. Evanđelje se mora živjeti i pokazati svjedočanstvom onih koji ga žive”, rekao je.