Zaplijenjen kao ratni plijen nakon njezine osude tijekom Stogodišnjeg rata, prsten je stoljećima ostao u Engleskoj.

Okolnosti njegova povratka u domovinu 2016. godine bile su same po sebi epske, odjekujući život „svetice ratnice“ koja je pronašla neočekivanog saveznika u pokojnoj kraljici Elizabeti II.

Smjela akvizicija i automobilska potjera?

„Bila je srijeda navečer, veljača 2016., kad me nazvao prijatelj povjesničar: ‘Prsten Ivane Orleanske prodaje se u Londonu u petak.’ Nisam ni znao da Ivana ima prsten“, prisjeća se Nicolas de Villiers, predsjednik „Puy du Foua“, u razgovoru za Register.

Sveta Ivana Orleanska / Foto: Screenshot

Imao je samo 48 sati da prikupi potrebna sredstva pa je odmah počeo zvati prijatelje i dobročinitelje. Mnogi su davali male iznose, 5 ili 10 eura, dok su drugi darovali veće svote, sve dok nije skupio gotovo 400 tisuća eura obećanih sredstava. „Cijena je, naravno, brzo rasla.“

Tijekom aukcije, Villiers je putem videokonferencije „usmjeravao“ svog odvjetnika u Londonu. Deseci ponuditelja brzo su odustali kako je cijena rasla, a tim „Puy du Foua“ uključio se u nadmetanje u posljednjem trenutku.

„Ostao je još samo jedan suparnik, ali smo ga nadmašili brzim protuponudama. Kad je čekić pao, relikvija je bila naša“, nastavlja Villiers, objašnjavajući da je, kad su se pribrojili porezi, ukupan iznos ispao točno, do eura, onoga što je obećano. „Bilo je to misteriozno, providonosno, u najmanju ruku.“

Ivana Orleanska

No, pobjeda na aukciji nije značila i da će relikvija biti oslobođena. „Odmah su nas upozorili: Englesko nacionalno umjetničko vijeće smatralo je to nacionalnim blagom. Ne može napustiti teritorij“, pojasnio je. Simbolika je, doista, bila značajna.

Ivanu Orleansku osudile su engleske vlasti, a njezine su stvari tretirane kao ratni trofeji. Dopustiti da se relikvija vrati u Francusku bilo je, za mnoge u Engleskoj, nezamislivo.

Tjedan nakon toga predsjednik „Puy du Foua“ odletio je u London s fotografom. „Rekao sam svom odvjetniku: ‘Želim vidjeti prsten.’“ U aukcijskoj kući dobio je dopuštenje da ga nakratko izvadi i fotografira uz trojicu tjelohranitelja „zaduženih za zaštitu prstena i s jasnom uputom da me ne puste s njim van.“

Spomenik Ivani Orleanskoj

Tada je uslijedio najodvažniji potez: „Spretnošću, ležernom zamjenom vozila, moj fotograf i ja u jednom automobilu, tjelohranitelji u drugom, uspjeli smo im pobjeći po ulicama Londona“, rekao je. Zatim se odmah vratio na aerodrom i otputovao u Francusku – s prstenom.

Pritisak je ubrzo rastao. „Svakog dana zvali su me iz Nacionalnog umjetničkog vijeća: ‘Gdje je prsten? Gdje je prsten?’“ Rekao je da su mu u ured čak dolazili i agenti Scotland Yarda, tražeći da ga preda.

„Rekao sam im da sam ga izgubio, da ne znam gdje je; bio je to doista barokni, gotovo romaneskni trenutak“, prisjeća se Villiers sa smiješkom. Napominje i da je tražio podršku francuske vlade – uzalud.

Diskretna potpora kraljice Elizabete

U toj bezizlaznoj situaciji, Villiers se obratio svom odvjetniku, a njegov je savjet bio jednostavan: „Obratite se kraljici Elizabeti II.“

Ivana Orleanska / Foto: X

Podsjetio ju je da je njezina prabaka, kraljica Viktorija, nekoć izjavila da bi se Ivanine relikvije trebale vratiti u Francusku. Nekoliko tjedana kasnije stiglo je pismo iz Buckinghamske palače (koje danas visi u njegovu uredu):

„Kraljica ne može intervenirati u političkim pitanjima“, stajalo je službeno. No, između redaka poruka je bila jasna: iako nije mogla službeno djelovati, kraljica je dala do znanja nadležnima da bi osobno „smatrala prirodnim da se prsten vrati u Francusku“.

Učinak je bio trenutan. „Već sljedećeg dana nazvali su iz Vijeća za umjetnost: Sve je riješeno; papiri su potpisani; prsten možete zadržati.“ Ivana Orleanska je, na neki način, napokon dočekala pravdu stoljećima nakon svoje osude.

Francuska obilježava ukazanja sv. Mihaela mladoj Ivani Orleanskoj

Prije šest stoljeća, u ljeto 1425., sveti Mihael Arkanđeo sišao je u mirno francusko selo Domrémy, ukazavši se mladoj seoskoj djevojci po imenu Ivana Orleanska. Hodočasnici iz cijele Francuske i inozemstva okupili su se u njezinom rodnom gradu kako bi proslavili značajnu obljetnicu.

Francuska / Foto: Canva

Imala je samo 12 ili 13 godina i nalazila se u očevu vrtu kada ga je prvi put vidjela, piše National Catholic Register. S njime su bili i rajski anđeli, sv. Katarina i sv. Margareta, koji su je pozvali da bude „dobra i sveta djevojka“, da poštuje „Božju volju“ i traži spasenje svoje duše.

Predstavivši se kao „Mihael, zaštitnik Francuske“, povjerio joj je poslanje koje će nadilaziti njezinu dob i stalež. Ta su ukazanja, ponavljana tijekom Stogodišnjeg rata, dala joj hrabrost i nadahnula izgled njezine zastave – s imenima Isusa i Marije – pod kojom se borila i što ju je dovelo do deblokade Orléansa i pratnje kralja Karla VII. na njegovu krunidbu u Reimsu 1429. godine.

Kako bi obilježila ovu presudnu obljetnicu, Univerzalna udruga prijatelja Ivane Orleanske organizirala je dvodnevno hodočašće „Hodočašće nade“ krajem rujna ove godine.

Ivana Orleanska / Foto: Canva

Inicijativa je okupila gotovo 2 tisuće vjernika u pokrajini Lorraine na sjeveroistoku Francuske, na vikend molitve, glazbe i slavlja – u ozračju Jubilarne godine s temom „Hodočasnici nade“, te uz poseban poziv na molitvu za Francusku i sveopću Crkvu.

„Šeststota obljetnica bila je providonosan trenutak koji nismo smjeli pustiti da prođe neopaženo“, rekao je Aymeric de Maleissye, predsjednik udruge. „Željeli smo učiniti Ivanu poznatom, voljenom i čašćenom.“

Hodočašće je bilo zamišljeno kao jedinstven spoj molitve i slavlja.  Mlada hodočasnica Clarisse Chabut prisjetila se hodočašća s posebnim osjećajem:

„Provesti makar 24 sata u Ivaninu selu, hodati gdje je ona hodala“, rekla je, „dalo mi je osjećaj obnove kakav rijetko doživljavam.“

Ivana Orleanska

Biskupi, svećenici i redovnici pratili su vjernike ne samo u liturgijama, nego i dijeleći svakodnevni ritam hodočašća, hodajući s njima i prisutni cijeli vikend — ostavljajući dubok dojam. Dva su dana ta mala sela u Lorraineu postala kucajuće srce katoličke Francuske.

Uz liturgiju kao središte hodočašća, još jedno središnje obilježje bilo je prvo okupljanje relikvija u Domrémyju. Prvi put u povijesti, Ivanin prsten (posuđen iz tematskog parka Puy du Fou) i jedno njezino vlastoručno pismo izloženi su zajedno s relikvijama sv. Male Terezije iz Lisieuxa.

Ivana Orleanska / Foto: Canva

„Prvi put relikvije Ivane i Male Terezije bile su okupljene. Taj prizor privukao je golemu masu i dao hodočasnicima opipljiv osjećaj duhovne baštine Francuske,“ rekao je de Maleissye.

Šest stoljeća nakon što je arkanđeo prvi put progovorio mladoj svetici u Domrémyju, ovo hodočašće ponovno je podsjetilo da Ivanino poslanje nije priča iz prošlosti, nego živi i snažan poziv koji i danas vodi nove naraštaje kršćana.