Je li čovjek dužan pokoravati se zapovijedima ljudskih zakonodavaca? Obvezuju li ljudski zakoni ljude? Odgovor je da. Upravo su ljudski zakoni sredstva za čovjekov konačni cilj. Ako čovjek odluči imati cilj, mora odabrati sredstva za to. Dakle, pravedni ljudski zakoni obvezuju čovjekovu savjest, obvezujući ga da se pokorava. Sveti Toma kaže: “Zakoni koje je uokvirio čovjek . . . ako su pravedni, imaju moć obvezivanja u savjesti iz Vječnog zakona odakle su izvedeni.” Nepravedni zakoni ne obvezuju savjest, osim što bi, kao što je ranije spomenuto, izazvali skandal ili drugu smetnju nerazmjernu težini nepravde. Ako nepravedni ljudski zakoni nalažu stvari koje su suprotne zakonu Božjem, tada zakoni ove vrste ne obvezuju savjest i ne smiju se poštovati. Jer čovjek uvijek mora biti slobodan birati korake do svog konačnog cilja, a ljudski zakoni poput onog koji bi mu zabranili štovanje Boga, ne mogu biti korak prema Bogu. Čovjek je slobodan u dubini svoje savjesti, piše Catholic Exchange.

Papa Lav XIII., suočen s mnogim lažnim teorijama o ljudskoj slobodi, izdao je encikliku O ljudskoj slobodi u kojoj svijetu daje nauk Crkve. Kada uzmemo u obzir da je upravo taj isti Sveti Otac označio nauk sv. Tome kao izvore iz kojih bi učitelji trebali crpiti u svome predstavljanju kršćanske filozofije, nije iznenađujuće pronaći u njegovom dokumentu vrlo odlučan okus sv. učitelja Tome Akvinskog.

U ovoj enciklici papa Lav ističe da je prirodna sloboda čovjeka, to jest prirodna sloboda, izvor iz kojeg proizlaze sve druge slobode: političke, ekonomske, vjerske i tako dalje. Ova prirodna sloboda je posljedica čovjekove intelektualne prirode, pa je u konačnici izvor ljudske slobode Stvoritelj čovjeka. Sveti Otac piše: “Prirodna sloboda, iako je različita i odvojena od moralne slobode, izvor je iz kojeg proizlazi sloboda bilo koje vrste svojom vlastitom snagom i svojom voljom. . . . Kada se utvrdi da je čovjekova duša besmrtna i obdarena razumom i da nije vezana za materijalne stvari, tako se najčvršće postavlja temelj prirodne slobode.”

Pokušajmo iz ove enciklike pokazati da obvezna snaga zakona nije samo apstraktno načelo, samo hrana za um, već praktična činjenica katoličkog učenja. U predstavljanju učenja svetog Tome o obvezi rekli smo da zakoni obvezuju; da zakon i obveza imaju svoj neposredan uzrok u čovjekovoj racionalnoj prirodi; da je sloboda tlo iz kojega se hrani obveza; da obvezujuća snaga zakona proizlazi u konačnici iz vječnog zakona. O ovim stvarima papa Lav piše:

Obvezujuća snaga Ljudskih zakona leži u tome, da ih treba uzeti u obzir
kao primjene Vječnog zakona. . . . Budući da se snaga zakona sastoji u
nametanju obveza i davanju prava, ovlasti je
jedan i jedini temelj svega zakona. . . . U čovjekovoj slobodnoj volji, ili u moralu
nužnost da naša dobrovoljna djela moraju biti u skladu s razumom,
leži sam korijen nužnosti zakona. Ništa gluplje ne može biti
izrečena ili zamišljena od ideje da je čovjek slobodan po prirodi,
stoga je izuzet od zakona. Da je tako, slijedilo bi to
da bismo postali slobodni moramo biti lišeni razuma; dok je istina da smo
dužni pokoriti se zakonu upravo zato što smo slobodni po svojoj samoj
prirodi. Jer zakon je vodič čovjekovih postupaka; okreće ga prema dobru
svojim nagradama; odvraća ga od zla svojim kaznama.

Ljudska racionalna priroda je bliži izvor zakona i obveze; vječni Božji zakon je njihov konačni izvor.

Napomena o obvezi ponovno je iscrtana u ovoj izjavi. Pazite na to u značenju riječi nužnost. Sveti Otac piše:

Priroda ljudske slobode, kako god se smatrala, je li u
pojedincu ili u društvu; bilo u onima koji zapovijedaju ili u onima
koji se pokoravvaju, pretpostavlja nužnost poslušnosti nekom vrhovnom i
Vječnom Zakonu koji nije ništa drugo nego autoritet Božji koji zapovijeda
dobro i zabranjuje zlo. A ni ovaj najpravedniji Božji autoritet ne
umanjuje niti uništava čovjekovu slobodu, nego štiti i usavršava
to te se za pravo savršenstvo svih stvorenja može pronaći u težnji za tim
i postizanje njihovog kraja. Ali vrhovni cilj kojem je ljudska sloboda
Bogu uvijek treba težiti. 

Mogli bismo naći veliko zadovoljstvo i korist, ako bismo to htjeli, tražeći u enciklici O ljudskoj slobodi sve više i više tomističkog učenja. Naglašena je ta veza između papinskih enciklika i načela sv. Tome jer je, prvo, volja Crkve da se to toliko naglasi, a nadalje, da čitateljima ove knjige usađuje živu želju za dubljim razmišljanjem o osnovnim principima. Nadamo se da će oni otići izravno sv. Tomi i u njegovim spisima pronaći uzvišenost i jednostavnost, dubinu i jasnoću, mudrost i lakoumnost koja se može naći samo u umu i srcu onoga koji je u svom životu putovao daleko prema Beskrajnoj Istini i koji je mogao reći, kao što je Toma rekao, Beskrajnoj ljubavi: “Samo Tebe ću imati.”