Stepincu preporučila čuvanje imovine koju napušta

Još kada je došla u ukrajinsku prijestolnicu kao hrvatska veleposlanica nabavila je kip Majke Božje Fatimske, koji je zauzimao istaknuto mjesto u njezinu stanu. „Kada sam počela osmišljavati svoj put u izbjeglištvo, kako ja to volim reći, prema Lavovu, uz neophodne osobne stvari koje sam pažljivo odabrala, bio je i taj kip Majke Božje. Ponijela sam ga da me Majka Božja štiti, čuva i zagovara na tom putu punom neizvjesnosti. I svaki puta kada bih silazila u sklonište, ona je bila u mojoj torbi. Odlazeći iz stana u Kijevu, prekrižila sam se i preporučila kardinalu Stepincu, čiji je kipić također na istaknutom mjestu, čuvanje imovine koju napuštam. Od tada, ovaj kip Majke Božje Fatimske putuje svuda sa mnom: na duža ili kraća putovanja, te sam je prozvala Majkom Božjom od putovanja.“

Svjedočanstvo Anice Djamić

Sjećanje na rat u Hrvatskoj

„Kada vozim, ona sjedi na suvozačevom mjestu, a ako ne, držim je u krilu. Uvijek mi je bilo zanimljivo čuti odgovor na pitanje: kako kip sveca može imati cijenu? Naravno, materija od koje je napravljen ima svoju cijenu. Ali, ovaj kip Majke Božje Fatimske za mene zaista nema cijene. On je preuzeo sva svojstva onog dobroga, lijepoga i plemenitoga koje mi je bilo dano u ovim vremenima kušnje“, rekla je veleposlanica Djamić.

Govorila je i kako doživljava iskustvo boravka u Ukrajini te o duhovnoj dimenziji svih događaja, posvjedočivši da joj je ostati u Ukrajini, zemlji kojoj je nametnut rat u velikoj mjeri vratilo u sjećanje vrijeme rata u Hrvatskoj, na izbjegle i raseljene, na one koji su branili svoje ognjište od napada neprijatelja.

Molitve pomažu najviše

Nikada nije pomislila napustiti Ukrajinu, a kaže da je to suočilo sa snagom molitve. „Doživjela sam to kao posebnu milost koja mi je bila dana kao plod molitava tolikih u Hrvatskoj, a i drugdje. U vremenu provedenom ovdje mogla sam osjetiti duboku i beskrajnu zahvalnost vas Ukrajinaca zbog ostanka uz vas koji ste bili pogođeni ratom i ratnim zbivanjima. Ali, ne mogu dovoljno izraziti koliko sam ja sama primila milosti i osjećala Božju zaštitu u tom vremenu kušnje: uz već spomenuto odsustvo straha, od snage koja je bila natprirodna, pažnje koja je uvijek bila usmjerena prema drugome, sve je to učinilo da sam osjećala duboku humanost u izvršavanju svoje zadaće, umjesto pukog profesionalizma. Mnogi su mi, osjećajući bliskost, željeli pomoći. Moj je odgovor uvijek bio: Molitve pomažu najviše. I to je bila velika istina. Toliko puta vukla sam poteze, nesvjesna njihovoga pravoga dometa, a gotovo uvijek ti su se potezi pokazali dugoročno ispravnima“, rekla je hrvatska veleposlanica u Ukrajini Anica Djamić.