Radosti

Naša Hrvatska je zaista sva lijepa. Brežuljci, planine, ravnice, jezera, rijeke, more – kako je to lijepo sve na malom prostoru Stvoritelj uredio. Sve se izmjenjuje: šume, livade, polja. Na njima sva moguće vrste drveća, cvijeća i voća. U njima svekolike ptice pjevaju, cvrkuću, šaroliki leptiri oblijeću… More s neizrecivim bogatstvom riba i mjesta za odmor i uživanje… Kao da se Stvoritelj igrao kad je to stvarao. Velik si Bože u stvorovima svojim! Raduj se Hrvate i svaki stanovniče ove zemlje, veseli se, pjevaj i uživaj – u svojoj lijepoj zemlji.

Od oslobođenja lijepe ceste i autoputovi sve to povezuju. Na njima migolje na tisuće i milijuna svih vrsta automobila.

U ovo naše doba krase je lijepe kuće, vile, vikendice što ljudi – ti najljepši Božji stvorovi, jedini razumom obdareni – izgradiše. Od oslobođenja lijepe ceste i autoputovi sve to povezuju. Na njima migolje na tisuće i milijuna svih vrsta automobila. Zaista, Hrvat je sposoban sve lijepo graditi, uzdržavati i uljepšavati. 

Zaista, u ovo vrijeme, vidim da su mnogi ljudi postali bogatiji. To sam vidio posebno u gradovima gdje sam bivao, u Zagrebu i u Splitu. Kad bi se izvršio popis auta u Hrvatskoj, mislim da bi bio broj auta približan broju stanovnika, ako ne i više, jer mnoge obitelji imaju više auta nego ima stanara. Djeca ne idu pješke ni u vrtiće ni u školu, tata ili mama voze ih i dovode. Čak i učenici viših razreda, posebno studenti, odvoze se i dovoze u autima. Vidio sam i učenike u studentskim domovima – tobože siromašniji – i oni imaju auto da mogu doći u stan i otići kući. Na poljima sve lijepo se obrađuje: polja obrađena, livade pokošene. Ali ne radi se to više ručno, s konjima ili volovima, nego s modernim traktorima i svim pomagalima – kao u Austriji, Njemačkoj… Vidi se da smo u Europi.

Sve to je dobro, Bog je dao čovjeku razum da može nastavljati stvarati, graditi, uljepšavati i tražiti što mu je dobro i korisno – da mu bude ljepši i lakši život!

Tuge

Uz ljepote gradova, mora, lijepih cesta… – boli me kad prođem ispred lijepe kuće, ispred stana čuti kako ljudi ružno govore, bljuju strašne bogohulne riječi. Sreća da ih ne vidim, jer ne znam kako bih se mogao suzdržati … 

Osim toga boli me čuti kako iz kuća ili sa balkona laju psi. Kudgod iziđem, susrećem stare i mlade kako vode jednog ili dva pasa, ili ga nose kao dijete na prsima. Čak ih voze u dječjim kolicima. Ima debelih pasa, da jedva vuku trbuh po cesti – ima ih svih vrsta. Obučeni na razne načine, vrlo raskošno. Ošišani po modi… Ta svugdje za pse postoje posebne šišaonice i krojačnice. Tu su  i poligoni za razne sportske pasje vještine i natjecanja. 

Ne znam da li to vi vidite, vi koji tu živite! Malo je onih koji se šeću s djetetom ili ga voze u kolicima. To je strašno – razuman čovjek, umjesto lijepog djeteta,  uzima pasa! A svako dijete je odsjev oca i majke, novi čovjek koji će ih u starosti ili bolesti pomoći. 

Nemam je ništa protiv pasa, ta i njih je Bog stvorio. I u našoj obitelji uvijek je bio neki pas. Ali moji su roditelji rodili nas dvanaestero, koji smo živjeli i rasli u kući – a pas je bio uvijek vani, ispred kuće ili u svojoj kućici. Uvijek se mislilo i na njega. Ja sam se veselio odnijeti mu jelo, uživo sam dok je jeo ostatke naše hrane, posebno kad je kvrckao kosti. Danas je to sasvim drukčije, za pse postoje posebne trgovine, spacijalna hrana, koja košta više mego hrana za djecu. Poznato je da psi mogu biti korisni, dobri čuvari. Mogu se izdresirati za puno korisnih radnji. Čak sam čuo da mogu osjetiti tko je pozitivan na koronu, da se ljudi više ne moraju bosti u nos ili šupljinu usta… Ali ipak, psi ne smiju nikada zamijeniti dijete!

Evo, meni je to upalo u oči, pa se pitam: kud smo to došli? Šta se to događa? Kuda idemo. Čija će biti ova naša lijepa zemlja? Ta neće valjda biti zemlja psovača i zemlja pasa!