Njemački pilot zaslužan je za viteško djelo učinjeno prije 50 godina. Neposredno prije Božića 1943., Charles Brown, američki pilot bombardera u Drugom svjetskom ratu, našao se oči u oči sa smrti, prenosi Aleteia.

Brown je bio 21-godišnji dječak s farme iz Zapadne Virginije na svojoj prvoj borbenoj misiji, a išlo je tako loše kako možete zamisliti. Neprijateljska vatra izbušila je njegov bombarder i gotovo ga uništila. Ljudi u avionu bili su u još gorem stanju od aviona: pola njegove posade bilo je teško ranjeno, dok je repni strijelac bio mrtav.

Postoji nešto gore od smrti, a jedna od tih stvari je potpuno izgubiti ljudskost.

Teško oštećen, avion nije mogao držati korak i ubrzo je zaostao sam na nebu. Negdje iznad Njemačke, pokušavajući se vratiti kući unatoč svim izgledima, Brown je uočio jednu stvar koja bi mogla pogoršati očajnu situaciju. Njemački borbeni zrakoplov Messerschmitt približavao se njihovoj osakaćenoj letjelici.

“Moj Bože, ovo je noćna mora”, dahtao je njegov kopilot, Spencer Luke.

“On će nas uništiti”, rekao je Brown. Situacija je izgledala beznadno.

Odlučujući trenutak

Ali ljudi nisu mogli znati da je čovjek koji je upravljao tim avionom, Franz Stigler, potjecao iz glasno antinacističke obitelji. Povrh toga, Stigler je bio katolik i proveo je neko vrijeme studirajući za svećenika prije rata. Stigler se nije želio pridružiti vojnim borbenim snagama Njemačke i prvi se prijavio samo za obuku drugih pilota. Ali nakon što je njegov voljeni brat, August, također pilot, poginuo u ratu, Stigler je konačno pristao otići na frontu, uz gnjev i ogorčenost koji su ga vodili.

Toga je dana, međutim, u njemu prostrujalo nešto dublje. Pogledao je u prestravljene oči mladog Charlieja Browna i znao da ne može srušiti njegov zrakoplov.

Iako se borio kao nacist, Stigler je duboko u sebi vjerovao u princip ratnog morala, koji neki nazivaju “kodeksom ratnika”: “Postoji nešto gore od smrti, a jedna od tih stvari je potpuno izgubiti ljudskost.”

Stigler je vidio da su ljudi u zrakoplovu krajnje ranjivi i da se ne mogu braniti. Pucati u njih bilo bi ubojstvo. Kasnije je o incidentu rekao: “Meni je to bilo kao da su bili u padobranu. Vidio sam ih i nisam ih mogao oboriti.”

Čin milosrđa i viteštva

Prepipavajući krunicu koju je držao u džepu, Stigler je brzo smislio novi plan. CNN objašnjava kako je dao sve od sebe da spasi ljude u avionu:

Vidjevši ga samoga s obogaljenim bombašem, Stigler je promijenio mišljenje. Kimnuo je američkom pilotu i počeo letjeti u formaciji kako njemački protuavionski topnici na zemlji ne bi oborili bombarder koji se sporo kretao. Stigler je ispratio bombarder iznad Sjevernog mora i posljednji put pogledao američkog pilota. Zatim mu je salutirao, odlijepio lovca i vratio se u Njemačku. “Sretno”, rekao je Stigler sam sebi. “U Božjim ste rukama.”

Stiglerov čin milosrđa došao je na njegovu štetu promaknuća i sigurnosti. Trebao je oboriti još samo jedan neprijateljski avion da osvoji Viteški križ, najveću njemačku nagradu za hrabrost. Što je još gore, doveo se u značajnu opasnost: ako bi itko saznao za incident, mogao je biti izveden pred vojni sud, pa o tome godinama nikome nije rekao.

U potrazi za Franzom Stiglerom

Nakon rata njih dvojica su nastavili dalje, obojica su se vjenčali i postali očevi. Ipak, neobičan događaj od prije toliko godina ostao im je u sjećanju. Desetljećima kasnije, Brown je počeo imati noćne more o tome, i konačno više nije mogao izdržati: morao je pronaći tog pilota i saznati zašto mu je spasio život.

Kad se ništa nije otkrilo pretraživanjem vojnih arhiva i širenjem priče na okupljanju pilota, Brown je isprobao novu taktiku. Dao je oglas u njemačkom biltenu za bivše pilote Luftwaffea, ispričavši priču i tražeći informacije o pilotu.

Dana 18. siječnja 1990., Brown je konačno primio pismo, a ono je počinjalo riječima: “Dragi Charles, sve ove godine pitao sam se što se dogodilo s B-17, je li uspio ili nije?”

Stigler se preselio u Kanadu nakon rata i želio se sastati s Brownom kako bi razgovarali o njihovom susretu prije svih tih godina. Muškarci su dogovorili sastanak u predvorju hotela na Floridi, gotovo 50 godina nakon incidenta koji im je promijenio živote.

“Braća”

Nakon što su se konačno upoznali, njihova je priča postala još neobičnija. Dvojica muškaraca postali su bliski prijatelji, toliko da su jedan drugoga do kraja života počeli nazivati ​​”braćom”. Zajedno su išli na pecanje, letjeli jedno drugome preko zemlje i išli na izlete kako bi podijelili svoju priču u školama i na okupljanjima veterana. Razgovarali su otprilike jednom tjedno i redovito provjeravali svoje zdravlje. I njihove žene su postale prijateljice. Brownove noćne more su nestale.

Njihovo duboko prijateljstvo trajalo je 18 godina, sve dok obojica nisu umrla 2008. Nakon što je njihova priča postala naširoko poznata, dva povjesničara i pisca, Adam Makos i Larry Alexander, odlučili su se napisati knjigu o Stigleru i Brownu pod nazivom Viši poziv.

Natpis

Makos je prenoćio u Brownovoj kući prije njegove smrti, a u Brownovoj knjižnici primijetio je knjigu o njemačkim borbenim zrakoplovima koju je Stigler dao Brownu. Unutra je pročitao sljedeći natpis:

Godine 1940. izgubio sam brata jedinca koji je bio noćni borac. 20. prosinca, 4 dana prije Božića, imao sam priliku spasiti B-17 od uništenja, avion koji je bio toliko oštećen da je bilo pravo čudo da još uvijek leti.

Pilot, Charlie Brown, za mene je dragocjen kao što je bio moj brat.

Hvala Charlie.

Tvoj brat, Franz

Drugi svjetski rat uzeo je Stiglerova brata, ali mu je dao drugoga, 50 godina kasnije, na način koji nitko nije mogao zamisliti. Unatoč riziku, Stigler je doživio da bude duboko zahvalan što je učinio taj viteški čin.