Stanovnici otoka Tristan Da Cunha najizoliranija su ljudska zajednica na svijetu, prenosi Aleteia. Najbliže naseljeno mjesto je otok Sveta Helena, 2.420 km sjeveroistočno od Tristana. Da biste tamo stigli, morate se ukrcati na jednu od ribarskih brodica koje plove do Cape Towna u Južnoj Africi i prihvaćaju putnike. To je putovanje od 3.222 kilometra: dva tjedna morske rute između 40. i 50. paralele, gdje su vjetrovi vrlo siloviti, a more nemirno, jer nema kopna koje bi moglo obuzdati snagu mora.

„Krenuti na takav put za 263 osobe, od kojih su nešto više od trećine katolici, može se činiti nesrazmjernim ulaganjem, ali dobrota i duboka vjera ovih otočana to obilno uzvraćaju.”

“Putovanje je bilo toliko zastrašujuće, uvjeren sam da je kapetan ozbiljno razmišljao da me baci s broda, poput Jone”, kaže otac Hugh Allan O. Praem, dušebrižnik Falklandskih otoka i crkveni upravitelj misija na otocima Sveta Helena, Tristan da Cunha i Ascension koji se uputio se na Tristan da Cunha ribarskim brodom u siječnju 2018. „Krenuti na takav put za 263 osobe, od kojih su nešto više od trećine katolici, može se činiti nesrazmjernim ulaganjem, ali dobrota i duboka vjera ovih otočana to obilno uzvraćaju. Otok nije jako hladan, prosječna temperatura je 15 ° C, ali ima klimu koja bi mogla obeshrabriti mnoge avanturiste, s 250 dana kiše godišnje, stopom izloženosti suncu koja je usporediva s onom na Aljasci. Ipak, ljudi su odlučili tamo živjeti. Prvo su to bili britanski vojnici, a zatim su ih slijedile i obitelji.

Foto: Wikipedia / Tristan da Cunha viđen iz Međunarodne svemirske postaje

„Slušao sam prve ispovijedi vrlo male djece, to me je podsjetilo na ono što svećenik jest u svojoj biti. Bili su mnogo bolje pripremljeni od onih koji su živjeli na kontinentu, u župama koje vode svećenici.”

Upravo u tom surovom kraju iskrcala se i Agnes Rogers, kasnije znana kao ‘baka Aggie’ koja se smatra osnivačicom katoličke zajednice otoka početkom 20. stoljeća. Bila je sluškinja upravitelja otoka i ostala je zaprepaštena vidjevši da na otoku nema mjesta katoličkog bogoslužja niti svećenika. Unatoč stalnom pritisku da se odrekne vjere, zahvaljujući odlučnosti dobila je dozvolu za postavljanje kapelice u vlastitoj sobi. Otac L.H. Barry bio prvi katolički svećenik koji je posjetio arhipelag. Bilo je to 1932. Otkrio je u Aggie vjernu župljanku, opisavši je ovako: „Prisustvovala je misi, primala sakramente, njezina radost bila je upečatljiva.” Potaknuta ovim posjetom, baka Aggie pobrinula se za katehezu djece. I svećenik je za svog sljedećeg pastoralnog posjeta 1955. godine konstatirao: „Slušao sam prve ispovijedi vrlo male djece, to me je podsjetilo na ono što svećenik jest u svojoj biti. Bili su mnogo bolje pripremljeni od onih koji su živjeli na kontinentu, u župama koje vode svećenici.” Granny Aggie svojom je predanošću čvrsto ukorijenila katoličku zajednicu. Devedesetih godina prošlog stoljeća morali su se nositi s dužom odsutnošću svećenika i padom vjerske prakse. Oni koji su ostali odlučili su se moliti za svoje prijatelje da se vrate u župu. I uslišani su! Izgradili su veću crkvu koja je puna svake nedjelje. Unatoč odsutnosti svećenika – osim posjeta jednom godišnje – župa i dalje vodi aktivan život, za što je zaslužno troje kateheta – potomaka bake Aggie.