Budi dio naše mreže

'Što ja mogu učiniti vi ne možete, što vi možete učiniti ja ne mogu, ali svi možemo nešto lijepo učiniti za Boga.'

Bio sam gladan, i dali ste mi jesti, bio sam beskućnik, i primili ste me, bio sam bolestan i došli ste me posjetiti. Ove riječi iz Matejeva evanđelja svakodnevno žive sestre Misionarke ljubavi iz zagrebačke Jukićeve ulice. Samozatajne redovnice nerado govore o dobru koje čine. Privlačeći dobrotom, oko sebe su okupile brojne volontere, pa smo zahvaljujući liječnici Marici Vujić, koja radi u Sesvetama a volontira kod sestara, u HKR-ovoj radijskoj emisiji "Na valovima dobrote" zavirili u djelić dobra koje čine.

/ Snježana Kirinić Grubić

“Poznajem ih još iz Branjugove, ali k njima sam došla u Jukićevu misleći kako ću, kako Majka Terezija kaže, čistiti, pomagati što treba u kuhinji, njegovati…  Ali sestre su prepoznale moju naobrazbu i njima je važnije da im pomažem kao liječnica, pa su me u tome više angažirale”, rekla je na početku razgovora doktorica Vujić.

“Brinem o svemu što treba – nekog pregledati, napraviti konzultaciju, dogovoriti za siromaha, njihovog štićenika, pregled i odvesti ga tamo. Naravno, tu je uključena i liječnička skrb za sestre, i o njima brinem. Devet je sestara – četiri su Hrvatice, tri Indijke, jedna Poljakinja i jedna Kenijka. Sestre skrbe o potrebitima. Jednoj od sestara je i samoj potrebna pomoć, no ta je sestra poput Majke Terezije. Vi ćete je pitati ‘Kako ste?’ a ona će odmah početi govoriti ‘Znaš onaj što je tamo trpi bolove!’… znači uvijek ona usmjeri na druge. Imam tu milost pa sam nekako malo bliže njihovim životima i vidim kako one žive. One su sve jednake, razlikuju se samo po boji kože. Ne govore tko je što. Slučajno znam da je jedna od sestara profesorica engleskog. Kad je pitate ‘Što ste vi radili u životu?’ ona kaže ‘Beznačajno’. Za njih obrazovanje uopće nije važno, nije važno je li neka od njih završila fakultet. Sestre imaju prenoćište koje radi od listopada do svibnja. Zadnji ulazak je u 19:30 i korisnici tu mogu ostati do 10:00 sati prije podne. Dobiju večeru i doručak. Sve je čisto i uredno. Kad dođete k njima osjećate njihov mir.

Sestre imaju stacionar za muškarce i za žene. U ljeti imaju ljetni kamp i ponekad imaju subotom kateheze za djecu. Posjećuju domove, bolnice i siromašne obitelji. Surađuju s udrugom Kap dobrote. I kad su u ovoj Udruzi nemoćni i ne mogu pomoći, jer te osobe ne dozvoljavaju nikome da im priđe, a osoba je zapuštena, higijenski uvjeti su prestrašni, sestre Majke Terezije toliko su samozatajne i toliko ispunjene ljubavlju, zrače, i taj njihov osmijeh… i one malo po malo pridobiju te osobe, koje su u takvom stanju u svojem svijetu, i počnu ih čistiti i služiti im. Ponekad ih privole i da dođu k njima u dom.

Prelijepa su iskustva kad idete s njima u starački dom. One nose sa sobom čokoladicu ‘Životinjsko carstvo’ ili bombon i kada dođu u Dom s ljubavlju to dijele. Trebate vidjeti te poglede prema vratima. Te osobe čekaju da im netko dođe, da im pruži ruku, čekaju posjet sestre koja će ih pozdraviti. Taj osmijeh koji svatko od njih voli. Toliko su važni. Sestre ih samo slušaju ili ih prime za ruku. Njima su tada te osobe najvažnije na svijetu. I što drugo nego i ja sve to učim uz njih.  Sestre biraju najsiromašnijeg od najsiromašnijih. Došla je sestra Fabijana, poglavarica za ovaj dio Europe, i bira se najsiromašniji od najsiromašnijih kojeg će posjetiti. Znam tu osobu – ona je na psihijatriji – i sestra Fabijana odlazi u posjet toj osobi.

Kad netko vidi sestre Majke Terezije kaže ‘O, ovo su sestre Majke Terezije!’ To je povezano sa srcem, s ljubavlju, one služe. Evo kako se sestre Majke Terezije doživljavaju.”

Kad svoje vrijeme stavi na raspolaganje sestrama Majke Televizije obično doktorica Vujić nema plana koliko će potrebitih osoba  kontaktirati.

“Stavljam im svoje vrijeme na raspolaganje. Kad trebaju one će me nazvati. I nije važno je li osam ili devet sati na večer, možda neće znati kako neku terapiju trebaju uzeti, pa će mene nazvati. Iako sada ima jedan mladi liječnik koji je angažmanom sestara i pisanjem zamolbi dobio ambulantu  u centru grada i prima te koji su beskućnici, odnosno njihovi štićenici, a imaju na primjer svog liječnika primarne zaštite u Sesvetama, Vrbovcu…, a nemaju mjesta da ih u Zagrebu netko od liječnika primi i pregleda, unatoč tome ja sam njima i dalje na raspolaganju. Na raspolaganju sam im 24 sata po potrebi i nije važno je li sedam sati ujutro ili deset na večer. I to je nešto što mene obogaćuje. Na primjer, sad već pokojni Ivan, imao je amputirane potkoljenice, nazvala sam u bolnicu i ispričala im što bi Ivanu trebalo. Kolega me bez razmišljanja odmah naručio. Mi smo došli s Ivanom, kolega je ostavio svoje pacijente, i ne samo da je napravio pregled već i dijagnostičku obradu. Tako da doista kolege imaju veliko razumijevanje za te najsiromašnije od najsiromašnjih.

Sestre primaju volontere i može im se na taj način pomoći,  o čemu je doktorica Vujić posvjedočila.

“U medijima se ne priča puno o dobrome, no prelijepo je kad dođete u nedjelju popodne i nađete učenike prvog ili drugog razreda srednje škole da čiste krumpire, da volontiraju. Zatim, studenti, studira fiziku, izuzetan je student ali  dolazi volontirati kod sestara Majke Terezije.  To su one predivne stvari koje ljudi, ne samo mladi, čine za one najmanje od najmanjih. To je dar koji imaju za služenje drugome. Svatko može doći i pomoći jer sestre bez volontera ne bi mogle raditi. To je preopsežan posao, ima previše zadataka.

Sestre nas uče da svatko od nas može biti nekome pomoć. Slijepcu možemo pomoći da prijeđe preko ceste pa smo već tu volonteri. Naš susjed je možda osamljen, gladan ili siromašan pa ćemo  ga posjetiti. Možemo samo popričati s njim i pružiti mu lijepi osmijeh. Možda ćeš, kad se netko sruši na cesti, ti prvi doći do njega, pomoći mu i pozvati hitnu pomoć. To su različiti vidovi gdje, ne samo da mi možemo postati volonteri na cesti, nego možemo postati volonteri bilo gdje – na svojem radnom mjestu, u obitelji.

To je sve ono što Majka Terezija kaže – služenje i suosjećanje i iznad svega uvijek velika ljubav koju možemo drugome pružiti.”

Volonteri iz Velike Gorice / Foto: Marija Patrlj

O tome koliko je ispunjava pomaganje ljudima doktorica Marica Vujić je rekla.

“Uvijek sam pomagala ljudima, to je dio mene koji me ispunjava i to je ljepota. Kad su me pitali kuda bih željela putovati, rekla sam da kad odem u mirovinu željela bih otputovati u Tanzaniju ili negdje ići u misije. Lijepo je otići na neki put, lijepo je vidjeti, ali više me ispunjava ta potreba pomaganja najsiromašnijima od najsiromašnijih. Ja tu razvijam svoje srce. Gledam na koji način sestre služe.

Jedan sam dan slučajno došla kod njih na vrata. I sestra poglavarica mi je rekla – sam dragi Bog vas je nanio. Jer bio je jedan težak pacijent koji je povraćao krv. Svatko drugi koji bi došao bi pobjegao, ružno je to bilo vidjeti. No, sestre su ga s toliko ljubavi brisale, otirale mu znoj, brisale pod. Meni su dale rukavice da slučajno ne bih dobila zarazu. Gledala sam ih – ja sam liječnica i meni je to normalno da pomažem čovjeku. To je takva emocija za mene bila u služenju, u ljubavi… Malo sam sebe produbila.

I još  jednu veliku stvar koju sam ja kroz njih naučila, da kad tog čovjeka gledam, da je to Isus koji je na križu.

Mi smo svi blizu njega. Možda smo mogli čuti nešto što nam baš on govori. Ta nježnost, ta ljepota kad se pretvoriš u samu neku dobrotu.”

Kao poruku na kraju doktorica Vujić je citirala Majku Tereziju.

“Majka Terezija je uvijek citirala ulomak iz evanđelja po Mateju 25,45 ‘Zaista kažem vam, što god ne učiniste jednom od ovih najmanjih ni meni ne učiniste.’ I ono što je uvijek Majka govorila ‘Što ja mogu učiniti vi ne možete, što vi možete učiniti ja ne mogu, ali svi možemo nešto lijepo učiniti za Boga.’ I još ‘Male stvari činimo s velikom ljubavlju.'”

Razmišljajući o dobroti zaključit ćemo riječima Majke Terezije.

‘Isuse ti želiš moje ruke kako bi ovaj dan proveo pomažući siromasima i bolesnima kojima je potrebna pomoć. Gospodine danas ti predajem svoje ruke.

Gospodine ti želiš moje noge kako bi proveo dan posjećujući one kojima je potreban prijatelj.  Gospodine danas ti predajem svoje noge.

Gospodine ti želiš moj glas kako bi proveo dan u razgovoru s onima kojima su potrebne riječi ljubavi. Gospodine danas ti predajem svoj glas.

Gospodine ti želiš moje srce kako bih ovaj dan proveo ljubeći svakoga čovjeka samo zato što je čovjek. Gospodine danas ti predajem svoje srce.’

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja