Pojasnivši da duševne veze nastaju u susretu dviju osoba i događaju se na emocionalnoj, psihološkoj, duhovnoj, voljnoj, fizičkoj, pa i spolnoj razini, dr. Dučkić Sertić dodala je da se duševna veza može razviti intenzivno, nakon nekoliko susreta. Može se razvijati i kroz neki duži period, poput veza između roditelja i djece, majke i sinova ili očeva i kćeri. “Duševna veza može biti zdrava, i trebala bi biti takva, jer nas je Bog na to pozvao, ali postoje i duševne veze koje nisu zdrave, odnosno nisu Bogu ugodne”, upozorila je dr. Dučkić Sertić.

Prije svega, razvoj društvenih veza počinje unutar obitelji. Ako govorimo o funkcionalnosti u obitelji, kohezivnosti, razvoju otpornosti na stresne životne situacije, onda govorimo o situaciji u kojoj se članovi obitelji međusobno uvažavaju, poštuju i ljube i podrška su jedni drugima. Djeca uvijek gledaju ono što doživljavaju u obitelji, prije svega odnos svojih roditelja.

Zdravi brak je duhovno i duševno zdrava veza. Kad djeca gledaju takav odnos u obitelji, onda i oni svoje zdrave društvene prijateljske veze grade kroz život, školovanje, na radnom mjestu…., a kasnije i životnu emocionalnu vezu grade na zdravim temeljima.

Čovjekova duša su njegove misli, osjećaji i volja. Kad stvaramo duševne veze, mi se uz nekoga vežemo na emocionalnoj, psihološkoj i voljnoj razini, možda i na intimnoj razini koja produbljuje tu duševnu vezu, bilo da je pozitivna ili negativna.

Kako prepoznati nezdrave duševne veze i koje su njihove posljedice?

Duševna veza nam pokazuje moguću prisutnost manipulacije i kontrole. Kad osjetimo ugrozu svoje slobode, kad se bojimo biti izvan tog odnosa, znamo da smo “zaglavili”. Teško nam je prekinuti odnose, ali nešto nas još dublje vuče u još goru vezu. Moramo znati kako prekinuti te loše duševne veze!

U svom radu primijetila sam da mnogi brakovi trpe samo zato što djeca nisu prekinula nezdrave duševne veze sa svojim roditeljima.

Često je sin vezan uz majku, jer sama majka vjerojatno ima poteškoću uspostavljanja zdrave veze sa suprugom, negdje je došlo do udaljavanja i hladnoće i zato se majka veže uz sina. Naravno, majci je njezino dijete najbitnije i najviše ga voli, ali baš zato što ga voli, mora znati postaviti granicu i pustiti ga da može ići samo kroz život, da ne bi morala trpjeti njegova nova obitelj.

Anita Dučkić Sertić i Tanja Maleš

Pripadaju li ti nagli rezovi, možda i svojevrsni udarci, Božjoj školi?

Naravno, i to je jedino ispravno, da umiremo sebi. Najbitnije je da mogu to “prerezati”. Krist nas je za slobodu oslobodio. Čovjek je kao posuda, postaje onim čime se ispunja. Potrebno je nekada u životu napraviti inventuru i čišćenje nekih nezdravih odnosa, ali čovjek treba za to skupiti hrabrosti i sagledati s određene distance koji su to utezi koji ga stalno vuku i ne daju mu ići naprijed, a to je u stvari najteži dio.

Nije uvijek netko drugi kriv za stvari koje nam se događaju. Uvijek trebamo sagledati zapravo što je u mom srcu, što baštinim od svoje obitelji, a da nije bilo dobro.

To ne znači da ću kriviti svoje roditelje ili umanjiti svoju ljubav prema njima. Jednostavno prihvaćam da neke stvari nisu bile u redu dobro, i nastojat ću te stvari ne činiti. Ali ono što je dobro, zadržat ću. Tu ne bi trebalo biti problema ali, nažalost, u praksi imamo puno problema.

U kojem trenutku je potrebno prekinuti neizravno duševnu vezu? Je li to potrebno učiniti sam ili u nekom obračunu s drugom osobom?

Duševnu vezu prekidamo sami, onog trenutka kad shvatimo da smo upali u nezdravu duševnu vezu. Možda sam sada u odnosu u kojem me prethodne duševne veze koče u razvoju zdravoga, normalnog odnosa u obitelji i emocionalnoj vezi. Najvažnije da se čovjek posvijesti da postoje stvari koje ga ometaju u svakodnevnom životu te u odnosu prema Bogu.

Dapače, mnoge duševne veze zapravo nas vraćaju natrag i ne daju nam da uđemo u ono što Bog ima za nas. Ne možemo ući u savršen Božji plan za naš život.

Ne prepoznajemo svrhu i smisao svog života jer smo razdirani tim silnim odnosima u kojima smo s roditeljima, braćom, sestrama, pa jednom, drugom, trećom vezom, onda prvim, pa drugim brakom, ovisno u čemu se sve ljudi danas nalaze.

Kada osvijestimo te stvari, jako je važno – s Božjom pomoći – odlučiti uzeti život u svoje ruke i početi rješavati jednu za drugom duševnu vezu da bi potom mogli graditi zdravu sadašnjost i očekivati još zdraviju budućnost. Drugi nas zaslužuju kao potpunu osobu, a ne kao neke krhotine ili ostatke.

Je li “otpuštanje” nastavak suočavanja s duševnim vezama i kako otpustiti, pa ako je moguće, i bezbolno?

Nijedno otpuštanje nije bezbolno. Bolno je, ali zapravo nas raduje. Kad odlučim da ću otpustiti, doživljavam slobodu od tog odnosa. Korisno je pritom ime svakoga tko me povrijedio zapisati na papir, kao i sve situacije kad smo bili povrijeđeni i taj odnos u mislima “odrezati”. To je kao reći: “Uvredu ti vraćam, ja sad idem dalje.” Neke duševne veze režu se i tri puta. Ali nakon toga osobu koja me povrijedila više ne mrzim, ona je slobodna od mene.

Dr. Dučkić Sertić odgovarala je i na pitanja slušatelja pristigla sms-om ili elektroničkom poštom, primjerice kako živjeti sa suprugom koji je jako vezan uz svoju majku, kako se osloboditi nezdrave navezanosti na pokojnike, kako u novom braku zaboraviti desetogodišnju vezu s bivšom djevojkom te kako se ponašati u braku u kojemu muškarac zahtijeva bezuvjetnu ženinu poslušnost, jer “tako je zapisano u Svetom Pismu”? Snimku emisije pogledajte ovdje!