Junak Domovinskog rata i brigadir Hrvatske vojske Ante Čokolić preminuo je u utorak, 21. siječnja nakon duge borbe s teškom bolesti. Čovjek neustrašivog duha, ostavio je neizbrisiv trag u 4. gardijskoj brigadi „Pauci“ kojoj je posvetio život braneći domovinu, a tijekom rata izbjegao je sigurnu smrt čak 23 puta. Uvijek je naglašavao važnost Gospe u svom životu i smatrao je svojom najvećom čuvaricom i zaštitnicom. Njegova hrabrost, nesebičnost i ljubav prema domovini ostat će u sjećanju svih koji su ga poznavali, a budućim generacijama ostat će kao vječna inspiracija.
Od pisca autentičnog, memoarskog ratnog dnevnika do djelatne vojne osobe i vjernog Gospinog hodočasnika – tako bi se najkraće mogao opisati Ante Čokolić. Inače, u lipnju prošle godine gostovao je u programu HKR-a i govorio o svojoj knjizi „23_ni ovo nije bija »moj dan«: Moj ratni put 16.03.1991. – 10.10.1995.” i o iskustvu kliničke smrti koja je bila prekretnica za njegov život.
Ante Čokolić / Foto: Facebook
Zašto broj 23?
Simbolika broja 23 za Čokolića bila je izuzetno velika. „Kada je rat završio, imao sam 23 godine, 23 prijatelja iz moje satnije su poginula, citirao sam Psalam 23 i 23 puta sam opisao situaciju gdje ne postoji racionalno objašnjenje kako sam ostao živ. Ja znam zašto sam ostao živ – to je bila Božja volja i Božja odluka, ali je racionalno običnom čovjeku nerazumljivo“, objasnio je.
Ja znam zašto sam ostao živ – to je bila Božja volja i Božja odluka.
„23_ni ovo nije bija »moj dan«: Moj ratni put 16.03.1991. – 10.10.1995. / Foto: Facebook
Smatrao je kako je premalo da u naslovu stoji samo jedan broj. Po završetku pisanja, još jednom je pročitao cijelu knjigu i pronašao rečenicu koja je samo „srce“ cijelog sadržaja. „Svaki put kada bih opisao tu situaciju u kojoj je neshvatljivo kako sam ostao živ, svaki pasus je završavao rečenicom ‘Gospe, hvala ti, ni ovo nije bio moj dan’, misleći na dan za umiranje.“
Gospe, hvala ti, ni ovo nije bio moj dan.
„Knjiga je napisana u 4 dana, a autori smo Duh Sveti i ja. Prije dvije godine dobio sam dijagnozu i u trenutku boravka u bolnici odlučio sam pisati knjigu o čemu sam promišljao i prije bolničkog liječenja”, rekao je brigadir Čokolić.
Predstavljanje knjige / Foto: Facebook
Autori smo Duh Sveti i ja!
Objasnio je kako je pisao 19 sati dnevno bez ikakve pauze, a iskustvo rata opisao je kao „pet najljepših i najtežih godina života“. Glavni motiv za pisanje ove knjige bio je spasiti istinu od zaborava jer, kako je ustvrdio Čokolić, sve što nije zapisano nestat će sa zadnjim živim svjedokom tog vremena.
Marko Perković Thompson i Ante Čokolić / Foto: Facebook
„Uz to, možda su i najveći motiv naša djeca, kojoj želim prenijeti istinu i želim da budu svjesna koliki heroji su njihovi očevi i majke, o čijem ratnom putu često ne znaju ništa. Mnogo sam puta shvatio kako roditelji djeci o svom ratnom putu nisu pričali, djeca ne znaju – i zato sam napisao ovu knjigu.“
Želim da budu svjesna koliki heroji su njihovi očevi i majke.
Životna prekretnica – iskustvo kliničke smrti
Prekretnica njegovog života bila je 23. prosinca 1994., kada je doživio iskustvo kliničke smrti. „Nakon akcije Zima ’94, izašao sam iz svog tijela otprilike 10 puta, jednako toliko se puta vratio i sam sebe gledao kako se borim za život.“
Ante Čokolić / Foto: Facebook
Posvjedočio je o susretu s „bijelom smrti“ kad je u jednom trenutku vidio raj i pakao što je najviše učvrstilo njegovu vjeru.
„Nama je sinonim za bijelu boju mlijeko i snijeg, međutim, ta bjelina raja je nešto neopisivo. Sve je bijelo i put i stabla i anđeli… Bila je kolona ljudi i nikoga nisam prepoznao u licu. Jedan veliki stup je dijelio raj od pakla. Iznad pakla se vrtilo nešto kao središte uragana, vir koji s ove zemlje skuplja zle duše i usisava ih u utrobu zemlje, u pakao. Tamo je takva crnina da se apsolutno ništa ne vidi, samo se čuju grozni krikovi ljudi. Kad bi Bog dao svima tu milost na ovome svijetu da čuju krikove i vapaje tih ljudi koji se nalaze u paklu, ovaj svijet bi bio puno bolji i puno ljudi bi se obratilo.“
U tom trenutku, ispričao je Čokolić, cijeli život mu je prošao kroz glavu, shvatio je da „nema nikakav smrtni grijeh na duši i njegova duša ušla je u raj“.
„Ja sam se u tom trenutku prestao boriti da ostanem na ovozemaljskom životu. Bio sam presretan što idem u raj i želio sam otići te nisam više imao želje ostati na ovome svijetu. Nakon toga mi je prošla misao kroz glavu kako će za mnom plakati svi koji me vole, a zapravo bi se trebali veseliti. Bilo mi je važno kako ću im prenijeti tu informaciju da ne trebaju plakati nego veseliti se. Kad sam shvatio da idem u raj prestao sam se boriti”, posvjedočio je Čokolić.
Bio sam presretan što idem u raj, želio sam otići te nisam više imao želje ostati na ovome svijetu.
Ovo iskustvo nije ga promijenilo samo fizički nego i duhovno. Shvatio je da je smisao života pomaganje ljudima oko sebe. „Nismo sami sebi svrha, nego je svrha našeg postojanja pomaganje ljudima oko nas, onima koji su u potrebi. Tako da sam se kroz život bavio razno raznim humanitarnim radom.”
Snažan Gospin zagovor i shvaćanje dijagnoze kao Božjeg dara
Revni Gospin hodočasnik, od malih nogu posvećen blaženoj Djevici Mariji, dva je puta hodočastio u Lurd. Majka ga je zavjetovala Gospi, pa je još kao dijete posjećivao marijanska svetišta. Od svoje šeste godine redovito je hodočastio u Sinj za blagdan Velike Gospe, a posljednje četiri godine pješačio je na relaciji Sinj – Međugorje.
Govoreći o svom iskustvu s bolesti, posvjedočio je da svoju dijagnozu doživljava kao dar od Boga.
30. Vojno hodočašće u Lurd / Foto: Facebook
„Ne smatram da sam teško bolestan, puno gora je bolest duše nego tijela, a svoju dijagnozu sam doživio kao Božji dar. Da se nije dogodila ta dijagnoza ne znam u kojem smjeru bi moj život išao. Tko zna bi li nastala i knjiga, koja je svjedočanstvo najsvjetlijeg dijela hrvatske povijesti. Time su svi heroji koji su ratovali samnom na neki način postali besmrtni.”
Da se nije dogodila ta dijagnoza ne znam u kojem smjeru bi moj život išao.
Iz životopisa
Ante Čokolić rođen je 1972. u Trilju kao peto od šestero djece, po završetku srednje medicinske škole u Splitu uključuje se u obranu domovine i 4. gbr. već u srpnju 1991. godine. Do listopada 1995. bio je vojnik-strijelac, medicinski tehničar u pješačkoj satniji i zapovjednik voda, a poslije rata voditelj Personalne službe 4. gardijske brigade.
Od 2016. živi u Zagrebu, načelnik je Odjela za razvoj i upravljanje karijerama u Personalnoj upravi Glavnog stožera, a od 2018. do veljače 2023. predsjednik je Upravnog odbora Zaklade vojne solidarnosti. Radi teške bolesti 2023. godine otišao je u mirovinu.
Odlikovan je Redom Nikole Šubića Zrinskog, Redom hrvatskog trolista, Spomenicom Domovinskog rata, Spomenicom domovinske zahvalnosti, medaljama “Ljeto ‘95” i “Oluja” te Medaljom za iznimne pothvate.